Ništa za pisati kući o | Enver Krivac

O SNIJEGU

Dva klinca stružu asfalt, a čini im se da se sanjkaju. Trenje između dva milimetra gradskog snijega i plastičnog poklopca neprisutne bačve. Čini im se, spuštaju se niz brdo, tako su vidjeli na televiziji. Nije ovo sanjkanje, momci, sanjkanje je razrađena umjetnost, do detalja kaotična radost. Znam ja, ja sam bio majstor kaotične radosti, u njihovim godinama da si me vidio, ničeg za posramiti se. Dva klinca stružu asfalt, stružu a ne znaju, tako sam ja strugao led, ne asfalt, klizio niz brdo kao Steve McQueen, baš Steve, niz cestu od škole pa do raskršća, brži od udžbenika fizike, sprijateljen sa snijegom, prekrasnim snijegom, kakvim drugačije. U vašim godinama ja sam bio Sjevernjak. Sad nisam. Sad snijeg po meni pada tek jednom na godinu između zgrada grada na moru, Mediteran, brate, ništa uzbudljivo.

Što da radim s vama, dečki, da vam pričam o snijegu i kako je lijep, najljepše nešto što se događa prirodi, da vam kažem koju o estetici zime? Na mom snijegu nisu krv i politička konotacija, ratni veteran i socijalni frindž, pod pahuljama pajdo ne pije pivo, ne psuje pičke, ne psuje materine s humornim tvistom. O mom snijegu se ne smije ni pisati, to je jednosmjerna karta za doviđenja. Nitko ne voli opise prirode. Doba divljenja je završeno. Ne pisati o snijegu, nikako, nije zanimljiv bez zbilje i tragova koje ostavljaju ljudi i, onda, tko su ti ljudi i otkud su došli i koliko su obeštećeni i koliko im patnja ima kilograma i koliko treba grama da se stisne tisak u snijeg. Kad vas gledam kako se mučite, jer nije ovo sanjkanje, sanjkanje je do detalja nešto sasvim drugo, dođe mi da naručim oluju, pretvorim cijeli grad u Yukon, da ga napada toliko da će o tome vaši praunuci učiti u školi, da vidite, da vidite šta je to. Moj grad je bijel, pivo je ženskog roda i telefonira se tako da se baca gruda na staklo. Moj grad je snijeg. On samo pada, čisto, on se samo taloži, samo, i da nema tla padao bi i dalje propadao i na ničemu se ne bi zaustavljao.

Pitajte me, dečki, sve ću vam ispričati, moram govoriti o snijegu, tamo sam se uputio, imam ispričnicu od psihijatra, moj kutak domovine nema povijesne konotacije, samo snijeg i prognoza je, preko noći, još snijega, što je metar među susjedima. Moj kutak domovine imao je sreće. Moj posttraumatski stresni poremećaj dolazi od poraća i usamljenih gaća. Takve stvari se ne smiju djeci govoriti. A i zaustavljati maloljetnike po parkiralištu i bjesnjeti o snijegu više nije u bontonu. Zato, stružite. Stružite, momci. Budite gradska djeca, marinirajte se u adrenalinu, snijeg, pa još ovako pred Božić, je za vas, ne znam, ja bi na vašem mjestu eksplodirao, kolutao se naprijed-natrag po orbiti, na liniji gdje plavo postaje crno sa zvijezdama.

Pitajte me, sve ću vam ispričati, moram govoriti o snijegu i kući rođenoj poslije Drugog svjetskog od dasaka narezanih pilama u tvornici kilometar, dva niže niz cestu. O snijegu koji sam zamijenio ovim šupljim gradom. Gdje mi je bila pamet, momci?

Ovaj grad ima veliku grešku. Premalo ili ništa snijega.