Ništa za pisati kući o | Enver Krivac

PATULJČICE

 

Jednom je, krajem lipnja ili početkom srpnja, susjedu pala krava u vrtaču. Tom susjedu se već prije dogodilo svega neobičnoga. Skupina mladića u kojoj je bio i njegov sin dokazivala je hrabrost međusobnim huškanjem na svakakva usuđivanja pa su se jednom kladili tko će otići na groblje u pola noći, iščupati drveni križ iz svježeg groba, donijeti ga pokazati i vratiti ga natrag. Susjedov sin je sve to učinio, no kad se vratio vratiti križ, zašiljenim dnom uhvatio je svoj kaput. Mislio je da ga mrtvac vuče k sebi pa je umro na mjestu od straha. To je bila najstrašnija priča koju smo do tad čuli, osim, možda, one kad je bakina kolegica s posla vidjela, u procesiji koja je kružila oko crkve, ženu koja je hodala, a nije ni glavu imala.

Kad smo odrasli, naučili smo da svako mjesto ima jednog junaka koji je križem zahvatio kaput i umro od straha, što nije pomoglo. Od čega je zaista umro susjedov sin iz nesretne kuće, nikad nismo saznali.

Krava se odvezala, ili sama ili je to netko namjerno učinio, malo hodala uokolo i završila u prvoj rupi. Životinja se polomila, kosti i mukanje, čuli smo je do kuće. Susjed ju nije izvukao iz rupe jer nije imao naviku izlaziti iz kuće. Tu naviku je stekao nedugo nakon što mu je sin dobio okladu. Nitko drugi ju nije izvukao jer nije htio imati posla sa susjedom. Nakon nekoliko dana je prestala zavijati. Kao što božićna čestitka prestane čestitati kad se istroši baterija. Svi smo odahnuli kad je prestala. Susjed je uskoro također završio u rupi, na groblju. U njegovoj kući ostale su živjeti samo dvije susjedove tete, sestre blizanke rođene sa ahondroplazijom, no mi smo ih zvali patuljčice. Zvali smo ih tako bez obzira što smo ih se bojali. Ponekad su sjedile ispred kuće na maloj klupi, male sestre. Uvijek su šutjele. Samo su nas gledale crnim očima, obučene u crne marame i crne haljine. Dvije iste djevojčice od osamdeset godina. Prabaka nam je govorila da su njihova imena lijepa, nešto kao Hana i Julija, Ida i Dalija, Ida i Polonija, nešto u tom svingu. Ali rekla nam je i da, kad svi spavamo, male sestre lutaju i traže zločestu djecu kako bi im ukrale centimetre. Lutaju kao psi poslije novog snijega koji je pokrio sve njihove mirise, izgubljene male sestre. Dok nas je držala ta priča, svako jutro smo provjeravali jesu li svi centimetri na broju. Naslanjali smo se na vrata i crtali olovkom jedno drugom crte iznad glava i uspoređivali s jučerašnjim rezultatima. Ponekad, nakon mjerenja, činilo nam se da smo mi ti koji patuljčicama krademo centimetre, a ne obratno. Možda su zato bile tako tihe dok smo prolazili.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.