Ništa za pisati kući o | Enver Krivac

GOSPOĐA JAGODA

 

U dvorištu Doma za starije i nemoćne osobe, kao i svaki suhi dan između travnja i listopada, sjedila je gospođa Jagoda. Ispod stabla gingka je sjedila. Zimzelena osmosmjerka krošanja preko puta ustanove služila joj je kao meditacijska svijeća. Mislima negdje. Potpuno drugdje. Nije primijetila kako joj se u torbu zavukao mali gušter. Kao neometani lopov, u dva, tri reptilska trzaja, nestao je u njenom cekeru.

Gospođa Jagoda je sa sedamdesetdevet godina na koži i isto toliko u kostima bila neosporno stara, no ne i nemoćna. Njena moć prisjećanja bila je kao NASA-in procesor i nije bilo tog slatkog ili oporog detalja koji nije mogla prizvati iz memorije u hlad staračkog parka.

Svaki dan u isto vrijeme, neka to bude u četrnaest sati, medicinska sestra donosila joj je dvije tablete; jednu s okusom lubenice, drugu s okusom kemijskog laboratorija Grünenthal, Zweifaller Strasse stodvanaest, Stolberg, Njemačka. Ponekad sestra Dunja, na praznike i nedjelje sestre Borjanka ili Mariza, no najčešće je to bila sestra Katica. Evo je i sad, šuška klompama po engleskoj tratini, nosi prozirnu neetiketiranu bočicu i staklenu čašu vode.

O, pa to je moja Jagodica Bobica! Sunčate se, ha?

Sunčam, šta ću! Bolje da se sunčam ovdje u hladu nego u TV sobi. Otkako se rat vratio u Europu, svi samo vijesti gledaju. Ne mogu ja to. Ja bih samo uživala do kraja.

Hajde, hajde, neće rat ovdje kod nas.

To ćemo još vidjeti, Katice. To ćemo još vidjeti. A, znaš… A meni je drago da mogu tebe opet vidjeti.

Joj, gospođo Jagoda, i meni je drago kad vas vidim. Uvijek ste mirna i spokojna tu u vrtu. Jutros sam morala vezati jednu našu stanarku. Vi ste meni ko odmor.

To je sigurno bila stara Gaćeša. Znaš, Katice, ona ti i dalje misli da je mlada… Da je glumica u sapunicama. Jede svoju kosu. Ma daj, joj, šta ti je bolest!

Medicinska sestra pruži medicinski obrok. Dva oblutka po dnu potoka su dvije tablete niz grlo i razgovor se nastavlja. A jedan dan te tablete će je uhvatiti za kosu i baciti s kreveta, prvo u šestomjesečnu komu, a onda i u zemljani grob. Ona im još uvijek bježi, bježi im već mjesecima, ali zna da će je uhvatiti. Sva njena znanja iz života i sav novac ulupan u tračnice, ceste, šumske puteve i telefonske razgovore neće je spasiti. Na kraju će je uhvatiti.

Njena iskrena uvjeravanja, njene iskrene velike oči, dobre namjere koje bi popločile stostrukoprofilni autoput do pakla i ostalih nizina što se pružaju iza njegovih peći užarenih, neće značiti ništa. Na kraju sva skrovišta izgledaju isto, svako sjećanje novi je krtičnjak, svako jutro ima novu kartu. Na kraju će je uhvatiti.

I uhvatit će je. To je jedino sigurno.

Što je jedino sigurno, Katice? Što, gospođo Jagoda?

Rekla si to je jedino sigurno.

Ništa nisam rekla. Vam se učinilo, ha? Niste mi rekla u kakvim mislima sam vas prekinula.

Ti mene nikad ne prekidaš u ničemu. Ja ti lutam. Tu unutra.

Evo, majke sam se svoje pokojne sjetila. Majke? Niste mi nikad o njoj pričala.

Ti me nekad podsjećaš na nju, Katice. Da, da. Pogotovo kad imaš ovako kratku kosu ko sad. Bolje ti je ovako. Malo me na pokojnu Annie Lennox podsjećaš.

Ozbiljno? Ma dajte, gospođo Jagoda, pa to je kompliment.

Annie je bila prekrasna žena. Hvala vam.

Tako ti je moja majka izgledala u osamdesetima. Još se u plavo farbala. Jel se ti farbaš, Katice?

A, ne… Ja sam prirodna plavuša. Htjela sam promijeniti boju kose jer me muž neko vrijeme zafrkavao da sam klišej, medicinska sestra plavuša. Al predomislila sam se. Ne patim vam ja od tih nekih… Moda.

Vidim ja to. Ti si skromna ženska. Di bi ja bez tebe u ovom cirkusu?

Hajde, hajde. I druge sestre ovdje su u redu. I šta ste o majci svojoj razmišljala?

Moja majka ti nikad nije upoznala svoju majku. Navodno je radila pitu od mesa za u nesvjest past. Razvikana pita. Svi su je hvalili. I njen osjećaj za ritam. I padavicu.

Padavicu?

Ma da, pravu padavicu. Epilepsiju. Ali nitko to nije naslijedio. Je se to nasljeđuje, Katice, ti to znaš, ti si od medicine?

Ne znam vam sad odgovoriti na to pitanje, ali, evo, obećavam vam, ćemo pitati doktora.

Ta majka moje majke… Ima jedna fotografija. Nosila je kleopatricu, znaš, Katice, onu… Bop frizuru! Prva u selu. Koliko hrabrosti je u ono vrijeme trebalo za to. Ko neki… Prkos, znaš?

Hmm. A vašu majku ste dobro poznavali?

Ma da, to je… Normalna stvar. Mislim, odselila sam se ja od njih kad sam se prvi put udala, ali u istom gradu smo živjele. Moja majka pokojna. Nikad nije prstom lutalicom odabirala mjesta na karti svijeta, zamišljene odlaske u stvarne gradove. To je ponekad smiješan način putovanja, znaš, Katice?

Pa bolje je putovati za stvarno.

Je. Ovako, kad se igraš prstom po karti ili globusu, prst sudbine zna pasti na neke jadne, ionako jedva nikle afričke nasade pa uništi trud i nade cijelog jednog sela. Nekad zakači visoku zgradu u downtown Chicagu ili Detroitu, pa ga proglase teroristom, a nekad pljusne u more oko Svalbarda pa poplavi od hladnoće i prije nego što izađe iz kuće.

Smiješni ste, Jagoda.

Ah. Pikanje po karti i nije neko zanimanje. Osim ako nisi profesor zemljopisa.

A jeste vi putovali, gospođo Jagoda? Ha, u svoje vrijeme?

Neki ljudi više vole biti na jednom mjestu, neki ne mogu biti na jednom mjestu ni pet minuta. Ja sam ti negdje u sredini. Voljela sam putovati. Jesam. Bila sam u par zemalja, imala sam tu sreću. Sa oba dva muža pokojna. Prag sam jako voljela. Tamo sam se osjećala kao doma. A ti, Katice… Je li tvoja guza vidjela puta?

Pa… onako. Puno sam po Italiji putovala, zbog posla. Kad sam mlađa bila. I bila sam u Americi jednom. Milwaukee. Kod rodbine od mog muža. Zašto, šta ste i vi bili u Americi?

Pa da. Šta ja nisam tebi, Katice, nikad pričala kako smo ja i moj drugi pokojni muž bili kod Opre?

Molim?

Kod Opre Winfrey. Dvijetisućeidesete. Sjećam se kao da je jučer bilo.

Vi ste bili kod Opre? U emisiji? Stvarno? Ne zafrkavate me? Katice… Ti si dobra ženska. Ja dobrim ljudima nikad nisam lagala. Nekad sam morala prešutjeti, ali izravno lagati…

Ljudima u lice… Preslaba sam ja za to.

O, bože! Pa, moram priznati da bi takvu priču zapamtila! Nikad nisam upoznala nekog ko je bio na Opri. Jedna moja kolegica, još dok sam radila u Kliničkom, je zapalila svijeću kad je Oprah umrla. Jako ju je voljela. Čak joj je i slala mejlove, ali nikad ništa nije bilo od toga. Ali vi… Vi imate pravu priču, ha?

Najpraviju, draga moja. Oćeš je čut? Sva sam se…

Da, sva si se u uho pretvorila. Ko Veliki Nagus, pogledaj ga.

Gospođa Jagoda zamahne glavom prema gospodinu Simiću, još jednom stanovniku Doma za starije i nemoćne osobe. Bivši profesionalni sportaš, sad smežurani pradjed povećih i obješenih ušnih resica, uživao je u hladu sunčanog dana u drugom kutu dvorišta. Na isti dan kad i gospodin Simić, rođena je J. K. Rowling. Na isti dan kad i gospodin Simić, umrijet će i J. K. Rowling. Točnije, točno dva dana nakon što mali gušter izađe iz torbe gospođe Jagode.

Sve ga ženske iz našeg krila zovu Dida Slon, ali ja ga zovem Veliki Nagus. Sretan je. Jučer su mu bili u posjeti nakon ohoho vremena. Katice, ja… Malo pravih prijateljica imam ovdje. Teško se sprijateljiti u ovim godinama. Da nema tebe…

Hajde, hajde, to mi svaki drugi dan kažete. Ispričajte mi kako je bilo kad ste bili kod Opre.

Da. Nije to toliko neobična priča. Moj pokojni muž mi onda još nije bio muž. Bili smo… Ljubavnici. Tako lijepa riječ, a tako ružno znači kod nas. Mi smo ti se skrivali, to je bilo… Joj, Katice, nikad ti to ne bi poželjela. Moj prvi muž bio je pod zemljom tek godinu i pol. U malim mjestima ti je to… I jedan dan mom ljubavniku dopizdi skrivanje i on ti napiše pismo Opri, bog joj dušu i njoj i njemu. Sve je bilo dogovoreno u dva dana. A išla sam, šta sam mogla, to je bio jedini način da se nešto promijeni. Lukavac je on bio. Jesam ti pričala da je on kao mali zajedno sa sestričnom pronašao kostur cijelog dinosaura?

Jeste, sjećam se. Bila sam ja na nalazištu sa školom na ekskurziji. A u Ameriku ste putovali avionom?

To je bilo prvi put da putujem avionom. Sjećam se, nemoj se smijati, napuhala me neka hrana i prdjelo mi se cijelo vrijeme pa sam se bojala zaspati. Tko zna šta bi to bilo da sam zaspala. Jel ljudi prde kad zaspu, ha, ti to znaš, Katice, ti si od medicine?

Ne znam vam ja to al ćemo pitati doktora. A nitko ne prdi u sobi kod vas kad zaspite?

A ko, draga moja? Beta Cipeleta i Johana Francikova? One uvijek zaspu poslije mene. Možda treba pitati Velikog Nagusa tamo… I one iz muških soba. Sve mi se čini da tamo ima noćnih rafala. Vidiš kako je lako odlutati?

Nema veze. Samo nastavite.

Oprah je bila jako draga ženska. Sreli smo je samo na kratko, na pola minute prije emisije. Cijelo vrijeme je za nas, a i za druge goste, bilo je još parova iz Litve, iz Lesota, sa nekog malog otočića u Južnom Pacifiku, tko zna gdje, bio zadužen jedan veliki crnac, producent, tako nam se predstavio. On ti nas je dočekao, vodio kroz kompleks, na šminku, sve to. Možeš zamisliti, Katice, koja je to tvornica cijela iza Opre! Sto ljudi! Jako smo bili nervozni. Al moj pokojni muž, on je… On me uvijek znao smiriti. Ma svejedno mi je bilo jako napeto kad je Oprah izletila na scenu i kad je krenula ona muzika i pljesak. A mi smo bili prvi gosti. Sjećam se, noge su mi zaklecale kad je Oprah rekla – Dobrodošli u emisiju o ljubavnicima iz malih naroda.

To je bila tema?

Da. To je bila tema. Nakon silnih godina i meni zvuči kao da se nije dogodilo. A možda i nije. Ali to je bila tema. Ljubavnici iz malih naroda. Ko će te Amerikance razumijeti? A onda… Onda su pustili kratki prilog o nama dvoje. Nije to bilo lako razdoblje, pa nije ni prilog bio lagan. Neke ženske u publici su plakale, pola njih. A onda se digla crnkinja i pitala, sva puna empatije, bogati, Katice, suze su joj bile u očima, prekrasna crnkinja, ko žena od doktora Huxtablea, kako se zvala, Claire?

Claire Huxtable.

E. Digne se ona, dobije mikrofon i pita – Kako ste preživjeli sve to? Nismo, kažem ja njoj, a moj pokojni muž se glasno nasmije na to i kako se nasmijao tako su mu dva šišmiša izletjela iz usta i razbježala se po studiju. Preplašena zbunjena živina, posvukud ih je bilo, zabijali su se u reflektore i u publiku, ma totalna vriska je nastala i kaos!

Gospođo Jagoda?

Producenti su popizdili, draga moja, popizdili, a onaj gospodin, crnac šta je bio zadužen za nas, sav mokar od znoja, poderao nam je propusnice i vikao – Vratite se otkud ste došli, Slaveni bezobrazni, pa tamo strašite djecu! Kako se crnac derao na nas, tako se moj muž pokojni derao na njega – Mi još uvijek vjerujemo u ljubav i zato jebite se svi! Nitko, pa čak ni Oprah, za koju smo oduvijek dijelili respekt, nije vjerovao da stvarno nismo. Mi nismo ništa preživjeli.

Ma vi mene zafrkavate. Ja vam to ništa sad ne vjerujem. Ne moraš. Ne moraš. Ali tako je bilo. Imaš dinje, Katice?

Nemaš? Šteta. Kad sam bila mala mislila sam da postoji samo jedna vrsta smrti, a poslije sam naučila da se može umrijeti od osjećaja i ostati živ.

No, dobro, al poslije ste se oženili?

Jesmo, Katice. Poslije je sve bilo dobro. Al više nismo smjeli u Ameriku.

Gospođa Jagoda i sestra Katica taj dan razgovarale su još dva sata, druge dane još dva mjeseca, a onda su koma i kraj obrisale staricu. No, ne tugujte! Gospođa Jagoda otišla je na sretno mjesto. Mjesto gdje se spajaju davno razvrgnuti parovi. Udovci i udovice, iščupani silom. Jednom urasli jedni u druge pa puni razvalina od odvajanja i na kraju, ponovno zajedno. Ljubavi što daju na voće. Ostavljeni sami na milost sjećanjima i bolnim guranjima naprijed, pa onda nagrađeni za čekanje. Gdje se Paul opet zagrlio s Lindom, Yoko s Johnom, Josipa sa Karlom, tamo je gospođa Jagoda pronašla svog strašitelja američke TV nacije i više ga nije puštala. Držala ga je čvrsto jer je znala—

Sve je krhko i sve se može rasprhnuti kao keks.

A gušter? Ako je bio unutra možda minutu.