Ništa za pisati kući o | Enver Krivac

Jednog jutra poštar je pradjedu donio paket iz Amerike. Dovezao se u bijeloj Zastavi 750, jedinom automobilu s registarskom tablicom s prva dva slova našeg mjesta. Svi ostali imali su registarske tablice s prva dva slova najvećeg susjednog mjesta. Mi smo mislili da je to zato jer je njegovo zanimanje najvažnije zanimanje na svijetu, ali ispostavilo se kasnije da je poštar volio šalu. Sjedili smo na stepenicama ispred kuće i gledali snjegovića kako se topi, no kad se paket pojavio, odmah smo bili u prakuhinji.

Kad je pradjed bio u Americi, jedan Poljak mu je pričao o otočju Pitcairn u Južnom Tihom Oceanu. Tom Poljaku je glavu napunio jedan drugi mornar, isto Poljak, koji je onuda plovio na američkom teretnom brodu za Novi Zeland. Mladog pradjeda jako se dojmila priča o otoku naseljenom potomcima pobunjenika s broda Britanske Kraljevske Mornarice okruglog imena “Bounty”.

– Uvijek sam htio otići tamo, ali… – rekao je pradjed odmotavajući paket i pokazao na prabaku koja je sjedila pored prozora i gledala u grič.

Pradjedov brat je ostao živjeti u Americi i jednom na godinu slati pakete pudinga, duhana i žvakaćih guma, nekad lutke za mamu i njenu sestru, kasnije američke slikovnice za mene i sestričnu. Prošlo je desetljeće, ako ne i više, otkad ga je pradjed zamolio zemljopisnu kartu Pitcairna. Trenutak je bio svečan. Iz paketa je izvadio nekoliko nerazumljivih slikovnica i bacio ih na pod gdje smo čučali čekajući Veliko Pribijanje. Kad ju je rajsnedlima pričvrstio na zid kuhinje, okrenuo se prema nama i rekao:

– Ovo je samo moje, jasno?

Kimnuli smo i nastavili buljiti u kartu četiri otoka. Bila je to prva i najljepša zemljopisna karta koju smo ikad vidjeli. Kako su otoci preudaljeni da bi stali u istu sliku, karta se sastojala od četiri zasebne slike, svaki otok u svojoj. Njihova imena pisala su iznad svakog posebno. Bila su to prva i najljepša strana imena koja smo ikad čuli.

Ducie. Oeno. Henderson. Pitcairn.

Ispred karte smo proveli sate. Kad je bio dobre volje pričao nam je o Pacifiku i brodu lijepog imena, o tome kako su pobunjenici vođeni cumberlandskim časnikom Fletcherom Christianom ostavili zlog cornwallskog kapetana Williama Bligha i njegove pristaše u maloj barci, vratili se “Bountyjem” na Tahiti po žene i otišli graditi bolji svijet na mali, skriveni, ranije krivo ucrtani Pitcairn. Pričao nam je o kruhovcu i atolima na kojima nema ničeg osim ptica. Danima smo bili u bountygroznici. Sagradili smo svoj brod u dvorištu od dasaka i najlona, otkrivali udaljene otoke po dvorištima, penjali se na jasene da bi skinuli pecivo s grana, crtali mrtvačke glave i križ od kostiju, jurili natrag odmah poslije ručka, tko će prije njegovo je kormilo. Sve njene lutke zvale su se Oeno. Susjedin Boni, impresivan šarplaninac, prekršten je u Henderson. Preimenovali smo i okolna brda i ulice. Sve je bilo polinezijsko, a sama riječ Polinezija bila je toliko neobična da su, u našim glavama, tamošnji ljudi bili ili jako mali ili jako veliki i sve životinje su imale dar govora.

Svako toliko vraćali bi se i opet gledali u kartu. Svako toliko sjedio je s nama ispred karte, trgao Primorka cigarete na tri dijela, skraćene ih gurao u cigaršpic, srkao crnu kavu iz limenog lončića i ispravljao naše izmišljaje natrag u činjenice. Onda je već bio prilično bolestan, no svejedno je pušio. Kad su ga baka, djed, moji i njeni roditelji napali da ne smije više pušiti jer će umrijeti, skrivao se u zahod i pušio svejedno. Zahod je bio oblijepljen slikama golih žena koje je djed skinuo sa zida na dan kad je pradjed otišao. Karmine i duplerice ne idu zajedno.

Nekoliko dana prije nego nas je napustio, zgazio je noćnog leptira u hodniku. Rekao je:

– Zašto bi on živio, kad ne mogu ja?

Kad smo odrasli saznali smo da priča o brodu punoustog imena i nije toliko lijepa. Devet engleskih pobunjenika, njihovih šest muških i jedanaest ženskih tahićanskih prisilno odvedenih prijatelja, plus jedna beba, nastanili su se na Pitcairnu i spalili brod. Bilo je to tisućusedamstodevedesete, pred milijardu godina. Ispunjeno obećanje nove slobode pretvorilo se u međusobno klanje natopljeno nepovjerenjem, alkoholom i bolešću. Danas tamo žive njihovi potomci, stoljećima križani unutar poluprazne šačice obitelji i rijetkih stranaca. Devet obitelji dijeli četiri prezimena pod suptropskim Suncem i dugo skrivanom sramotom običajnog maltretiranja maloljetnica. Djevojke se odvode u dubrave banana i siluju, nekad i od više od jednog muškarca. Kad ne prešućuju, jer čovjek koji siluje je ujedno i jedini mehaničar u okrugu od tri tisuće milja, jedini zubar, jedini pekarlekarapotekar, čiste makadame od lijana, skidaju plodove kruhovca pucnjima iz glasnih mušketa, love morske pse, rezbare male bountysuvenire, proizvode med, prodaju ga Japancima i gledaju u Ocean.

Kad jednom mjesečno stignu vreće s pismima, čitaju molbe za dozvolu posjeta iz cijelog svijeta i smiju se jer znaju da otok nije romantizirani raj kakvog zamišljaju blijedi Europljani. Smiju se i nastavljaju bivati sami. Grozno mjesto. Jednog dana ću ga posjetiti. Jednog dana ću ga popraviti. Jednog dana ću očistiti Pitcairn jer ne bi mu se svidjelo što smo, drugi dan nakon njegovog sprovoda, učinili karti na zidu kuhinje, samo flomasterima i svađom. Jednog dana ću im poslati snijeg, neka se i onih par klinaca u Adamstownu jednom u životu sanjka niz brdo. Naslagati im ga jedno metar, metar i pola metra još, to će se njima otopiti u jedan dan, pretvoriti im cijeli otok u Yukon, da im ga napada toliko da će o tome njihovi praunuci učiti u školi, da vide, da vide šta je to.