Ništa za pisati kući o | Enver Krivac

ODUGOVLAČENJE

U zgradi na brijegu živio je čovjek s mnogo strahova ili neka slična konstrukcija. Bojao se kravata, potresa, egzotičnih životinja kao što je vombat, fotografiranja, napuštanja, ljeta, napuštanja ljeta, javnog govorenja ili neko slično nabrajanje. Jedan od najvećih strahova bio je onaj da mu laptop sam od sebe, od svoje čiste tehnološke zlevolje, krene glasno svirati i ne reagirati na uobičajene isključivalačke radnje. Da se to dogodi u zgradi na brijegu, usred noći, ne bi pomogli ni jastuci ni deke ni neki slični predmeti koji se stavljaju preko preglasnog izvora zvuka kad ga se drugačije ne može ušutkati. Ne bi pomoglo ni to što bi ga, u panici, zalio vodom. Šake bi počele udarati po zidovima s lijeve i desne strane, odozgo i s kata ispod, telefoni bi počeli zvoniti i zvono na vratima bi počelo zvoniti i ne bi prestali ni nakon što ga je raskomadao kuhinjskom daskom, nakon što ga je pretvorio u plastiverje, nakon što je morao zvučnik čekićem za meso usmrtiti o parket, a ne žale se kad, usred noći, vani zapjevaju pijani tinejdžeri što je, zna čovjek iz zgrade na brijegu, bilo koji, najiritantniji gradski zvuk ili neko slično odugovlačenje. Čovjek iz zgrade na brijegu bojao se filmskih festivala u svakom mjestu s više od dva stanovnika, opaski o kršćanstvu, Llorce i Cohena, skladbe “O, Superman”, jambskog pentametra, svog tog džeza ili neka slična mistifikacija. No, najveći strah bio je krilno računalo u mahnitom teroru glasnoćom. To je zato jer je čovjek iz zgrade na brijegu kao pučkoškolarac doživio sljedeću zornicu. Davno je to bilo i tiče se čovjeka iz zgrade na brijegu kao pučkoškolarca i njegovog oca ili bolje – starog ili neki slični neformalni izraz. U međuvremenu su jedno drugog provukli kroz pakao, ali bilo je i dobrih trenutaka kao onaj kad mu je rekao da mu malo nedostaje da ode jer je stara nepodnošljiva ili neki slični bolni ugrušak.

Više vaš nego moj heroj zaspao je sa slušalicama na glavi i okretanjem, u snu, u noći, na drugu stranu, iščupao je slušalice iz rupe, a glazba je protresla kuću i starog u drugoj sobi, probuđenog, izbezumljenog što nikako ne zna otkud to dolazi. Onda je upao sinu u sobu i riješio stvar. Ništa ozbiljno, nikakvo nasilje ili neki slični jeftini trik. Bilo je vikanja na licu mjesta i bešumnog bulinga ignoriranjem od strane više sile, danima. Čak i tako ne možemo biti sigurni da je dotična anegdota iz mladosti čovjeka iz zgrade na brijegu sama&jedina zaslužna za kasniji strah od zvučne bombe i mnogih drugih strahova. Bojati se da će ovako biti stalno, to je posebna kvaliteta.

A kad smo već kod vombata, jeste li znali da od njegovog izmeta rade papir? Po australskim parkovima u kojima životinja živi skupljaju izmet i potom ga nose u tvornicu u kojoj se na ručni način proizvodi papir. Kažu da je smrad u tvornici nesnosan, ali je papir odlične kvalitete. To je zato jer se vombat hrani isključivo biljkama pa defecira vlaknasto. Prije se eksperimentiralo s proizvodnjom papira od klokanovog izmeta, ali ga je onaj od vombatovog potpuno pomeo. I sa slikom kako jedna balega mete drugu ću vas ostaviti ili neki slični nonšalantni kraj.