Ništa za pisati kući o | Enver Krivac

OTKAD SAM TE UPOZNALA

Bojim se ostati budna. Glazba, hladnoća i malo svjetlo tu mogu samo pomoći. Ležim kao velika crvena meta za prijateljskog bombardera koji će baciti teret ravno na mene, bez izvlačenja i, ležeći tako, postajem bipolarna medvjedica. Od kave se tresem, od vina loše plešem, ali od snova postajem ekonomična verzija Supermana i ne postoji taj kriptonit. Možda noćas opet bude tako. Kad mirno potonem, vidimo se.

Svake noći obiđem sve što znam da postoji i razgovaram sa svima za koje znam da postoje. Ili si se fantastično skrio i tko zna u kojem gradu sad naručuješ pelinkovac ili si toliko ovdje da te ne vidim. U sobama u kojima živim više nema ni hrane ni grijanja. Natipkam želje, pa ih isprintam i onda grijem ruke na topli papir. I svaku večer gledam televiziju. Ne tako mlade djevojke uvijek imaju dovoljno vremena za temeljito razvijanje osobnih paranoja jednom kad legnu pred televizor. Mi smo moderna djeca. Nama treba televizor da bi zaspali, da bi pobjegli od misli, Houdini svaki ponaosob, dvosob, trosob, u svakom stanu svetište, daljinski kao kalež, teletekst sveto pismo, rukopis nam blijedi. Treba biti hrabar ili glup da bi se izdržalo ropstvo samoga sebe.

Emisija o godišnjici međunarodnog priznanja zemlje. Zamišljam, gledamo zajedno. Iz televizora se dokotrlja himna. Sva je pompozna u forte intru. To je samo pjesma. Skupina nota i riječi, jedan zastarjeli aranžman, nekoliko progesija, nekoliko akorada. Ja bi radije da nam je himna “Big Time Sensuality” od Björk. Ja ne znam svoju budućnost poslije ovog vikenda i ne želim je znati. Na taj stih bi se uvijek ustala. Ti se slažeš. Da predložimo to nekome na slijedećim izborima? Gledali bi nas kao da smo poludjeli. Zar nismo?

To je udžbenički primjer Pavlovljevog efekta. Kad smo bili mali i kad nije bilo roditelja da nas potjeraju u krpe, kasnovečernjeg TV programa nije ni bilo. U ponoć, nekad i ranije, zatvaramo dućan. I onda na kraju programa – nacionalna melodija! Mi smo moderna djeca. Mi cijenimo televiziju kao relevantno učilo. Kimam glavom, sama u sobi, svilene kockice na vjetru i Runjaninova limena glazba asocijativno predstavljaju kraj nečeg dobrog – gledanja televizije i početak nečeg lošeg – odlaska na spavanje. I zato dan danas, kad čujemo himnu, imamo osjećaj da je nešto dobro završilo. Da, ali… Zar nije, kad smo bili mali, svirala neka druga himna? To je velika nepremostiva rupa u tvojoj teoriji. Nema objašnjenja. To je moja teorija i moja nepremostiva rupa. Zabava tako lako odumire.

Stisak jagodice po gumenoj grudici daljinskog i na ekranu se pojavljuje Céline Dion, prva sekunda spota, pognute glave, predvidljivo shrvana u ljubavnoj pjesmi. Sporo diže glavu jer slijedi prvi stih. Okrećem prije nego me pogleda i pretvori u stup soli. Što ta Kanađanka zna što je ljubav? Ona se ne uspavljuje lošom televizijom. Ne mogu podnijeti njen nos. Tvoj nos volim, ali nemoj se umisliti. Nisi baš toliko lijep.

Bojim se ostati budna pa tonem. Dugom rukom, rukom dugom cijelu sobu, iz hodnika mi Lennon nudi milkshake. Pravi lassi, kakvog rade u Indiji, od manga. Odbijam ga, nemam vremena za to. Nisam ja za to zaspala, dragi Johne. Razumije, smije se, kaže sve što trebaš je Ljubav i grli cijeli autobus Azijatkinja. Moja adresa je u središtu sunca. Kad sanjam, moja adresa je u središtu sunca.

Znaš, meni je tako skoro svaku večer. Što ćeš napraviti po tom pitanju?