Ništa za pisati kući o | Enver Krivac

RAPTOR

Ranije taj dan ukrali smo loptu djeci koja su živjela na brdu. Da zaštitimo plijen i sebe, otišli smo je zakopati na rub šume i već nakon nekoliko razgrtaja ugledali smo koščicu. Uzeli smo je kući i pokazali pradjedu. Potjerao nas je jer smo ga smetali u pisanju nota. Otišli smo u dvorište i koščicu igrom pretvorili u svemirski brod i semafor za glavnu ulicu Patkovgrada i metak koji prolazi kroz jastučnice na konopcu za sušenje i još. Nije nam dala mira pa smo je još jednom otišli pokazati pradjedu. Ovaj put je drijemao, no – što je ovo? – pitali smo ga svejedno. On ju je uzeo, stavio naočale, pomirisao, još jednom pogledao i pitao gdje smo to našli. Na vrhu, kod šume, ispričali smo, a on nam je rekao da lažemo i da što gore radimo kad nam je dobro poznato da se tamo ne smijemo igrati jer tamo kopaju za cestu i da je to posljednji put da smo mu ukrali slušni aparat. Jednom rukom je koščicu tutnuo u desno uho, a drugom je pokazao na vrata. Pogledali smo u prabaku, ali njeno lice nije odašiljalo pomoć. Kad smo otišli, nije mu trebalo dugo da opet zadrijema. Djed i baka na drugom kraju dugačkog hodnika smijali su se:

– Opet vas je najurilo!

Rekli smo im što se dogodilo na što nam je rečeno da nije lijepo šaliti se na račun onoga tko je izgubio nešto dragocjeno. Objašnjavali smo da se ne šalimo na što nam je rečeno da pradjed misli da smo ionako svi zaostali.

– Ali, mene voli! – rekao sam. Sestrična za jabuku niža udarila me po kaputu.

– I nju isto! – dodao sam. – Mi smo mu dobri! – na što nam je rečeno da više ne krademo lopte.

Nije nam smetalo to što smo ostali bez broda, semafora, metka. Bilo je još kostiju otkud je došao slušni surogat. Još falangi od kojih je napravila ogrlicu. Još kralježaka od kojih smo napravili kućicu za njenu krpenu lutku Blesaču. Još femura, tibija, rebara koje smo ostavili na vrhu, kod šume i jadac prevelik za željenje želja i oklade. Lubanju smo sakrili u drva, duboko u šupi. Nju smo mu se bojali pokazati jer bi znao da smo više nego jednom odlazili na mjesto zabranjeno za igru.

Danima smo pokušavali otkriti misli li pradjed za ozbiljno. Dozivali smo ga s ulice različitim jačinama, pričali s njim sve tiše i tiše, do šapta, no on nije ulazio u izmjenu riječi osim ako to nije htio. Ponekad kad bi nam se obratio ili odgovorio na pitanje imali smo osjećaj da smo pobijedili. Nijedan pokus nije uspio pa smo se ukrali u sobu dok je spavao i pucketali prstima pored pradjeda prhko posipanog piljevinom poslijepodnevnog pospanstva, sve glasnije, dok mu sestrična nije viknula:

– Dida! – ravno u uho. Onda smo zatrčali trk koji nije stao bogzna dokud i pola dana nas nije bilo doma. Da stvar bude gora, kad smo se vratili u kuhinji su nas čekali djed, baka, pradjed, prabaka, susjeda, dva nepoznata muškarca, čak su se i roditelji pojavili, a na stolu je bila lubanja iz šupe.

– Loše smo je sakrili – rekla je i uhvatila me za kaput. Onda smo im pokazali gdje smo to našli. Onda je naša mala visoravan golosjemenjača i jednostavnih ljudi postala slavna. U roku od nekoliko jesenskih tjedana.

Vrlo stručni pojedinci brzo su sastavili cijeli kostur, vrlo sretni pojedinci jer cijeli kostur je rijetka ptica, no do pronalaska karijere još im je jedna koščica nedostajala. Kad su nas ponovo pitali jesmo li im dali sve kosti, rekli smo im za njegovo uho.

Kad smo im ga pokazali, sjedio je nad notama i lupkao ritam tupim krajem olovke. Kad su ga pitali za koščicu, rekao im je da to nije bila koščica nego njegov slušni aparat. Kad su ga pitali da kako to misli bila, rekao im je da ga je bacio jer nije dobro radio.

– Naša roba – rekao im je – to je sve zaostalo. Ako hoćeš kvalitetu, kupiš američko!

Kad su ga pitali gdje je bacio, potjerao ih je van. Kad smo ga mi pitali gdje je bacio, izvadio je koščicu iz džepa, rekao:

– Kohi jebe – i vratio nam suvenir. Bio je visok i ćelav i stariji od Boga.