Ništa za pisati kući o | Enver Krivac

NAJVEĆI

Prvo, Finac koji se ukrcao u Bukureštu. Čim se smjestio nije prestao mahati rukama o koliko je sretan što konačno imaju državu.

Onda, ukrajinski Židov akademik koji je pradjedu i prabaki objašnjavao kako je sve u brojevima, na što mu je prabaka rekla da nije.

Onda, žena iz Besarabije, majka dva sina od kojih je jedan zakopan u rovovskom blatu, a drugi šuti pored nje u kupeu jer mu je nasljedna genetska maca pojela jezik. Imala je vreću punu jabuka i nakon svake stanice ih je dijelila svima koji su htjeli uzeti. Negdje oko granice s Kraljevinom htjela je ispričati kako je točno izgubila mlađeg sina, ali ju je prekinulo jedno od bezbroj presjedanja.

Muškarac porijeklom odnekud s mora, negdje skroz južno, gdje su mimoze, tvrdog imena koje se rimuje sa oktagon. Pomorac koji zna svoje, ruske i talijanske neuglađene riječi, na Dnjepru je završio iz istih ratnih razloga kao i pradjed. Na stanici, dok su čekali vlak, rekao mu je da ima dvadeset godina i da ne zna što je to sloboda, na što mu je pradjed odgovorio:

– Ja imam dvadeset i sedam.

Onda, djelatnik Ministarstva saobraćaja, nizak Srbin u tridesetima koji se, između rezanja sve manjeg komada slanine, hvalio svojim ljubavničkim junaštvima. Otkad se zaposlio na tračnicama obljubio je preko pedeset usamljenih putnica. Neke su rodile male konduktere po Beču i Bordeauxu, smijao se bezbrižno, a neke su umrle od tuge za njegovom šinom. Kad ga je Židov akademik upitao je li oženjen, pravio se da ne razumije jezik, a dan prije su ga svi čuli kako pjeva superstaru superžalosnu dumku.

Pa mladi talijanski bračni par, on geodet koji svakom novom mladom muškom putniku ponosno pokazuje novi teodolit koji je kupio u Odesi, ona blijeda šutljivka s velikim plavim očima zainteresiranim za svakog novog mladog muškog putnika.

Zatim golobradi Rus koji se predstavljao kao umjetnik. Umjesto cipelama, stopala je omotao krpama i novinama, no to ga nije spriječilo da zavodi. Talijanka mu se požalila na napuljskom ruskom kako se u ovom vlaku ništa zanimljivo ne događa. Rus je rekao:

– Dozvolite da se pobrinem za Vašu putničku dokolicu. Vjerujem da se u teretnim vagonima zasigurno krije što zanimljivo. Onda, dva brata s nekog otoka u Jadranskom moru čije ime pretpostavlja manji otok odmah pored. Nakon rata ostali su u stranoj zemlji gdje su radom na parobrodu zaradili dovoljno novaca da mogu vlakom premjestiti tijelo poginulog trećeg brata u grob pored oca, govorili su, među oskoruše, rogač i kaktuse.

– Mora počivati s ocem – govorili su. – Otac bi se ljutija da je drugovačije.

I na kraju, časnik čije prezime završava na -ljčuk koji je uporno pričao da je golim očima na frontu vidio kako se dva metka sudaraju u zraku, potom padaju zajedno kao muhe. Na to se sin Besarabijke nečujno smijao, valjda zbog muha, a svi drugi su vikali da izmišlja. Pradjed je rekao da je on vidio nešto slično ali da je, kao i većina priča iz rovova, prestrašna za izgovarati, na što je časnik samo kimao glavom. Finac mu je rekao neka bude sretan jer ima državu, na što mu je časnik rekao:

– Uzmi si ju. Nitko od vas ne zna Galipolje. Kako je posivjeti preko noći. Mirnodopski nezahvalnici! Ali doći će rat, doći će ponovno!

Ovo su ljudi koji su oslijepili od metilnog alkohola na putovanju vlakom kojim je pradjed ‘24. doveo prabaku kući. Ljudi koji su provalili u vagon s bocama i pili. Pradjed nije htio piti. On je znao bolje. Zato se, cijelo vrijeme dok nam je nabrajao ljude koji su pili, smješkao. Prabaka je prokomentirala da je poslije ionako to nadoknadio, na što je pradjed bacio šalicu kave na nju, vikao joj da je vještica, na što je ona njemu vikala da joj je lagao da je ovdje lijepo i da voćke rastu svugdjesame i plodovi su veći od bilo kojih igdje i da ovdje nema ničeg osim snijega i rada i da je znala, nikad ne bi sjela u taj vlak. Bila si niko i ništa, vikao je pradjed. Moj otac je bio prvi oficir stroja na Aleksandru Drugom, vikala je prabaka. Niko i ništa, niko i ništa, vikao je pradjed. Moja familija je imala svoja sela i kmetove, a kad sam došla ovdje ja sam postala kmet, vikala je prabaka. To si uvijek i bila, kmet i niko i ništa, vikao je pradjed. Dovukao si me ovdje i onda odmah pobjegao u Ameriku, mene ostavio samu i trudnu, vikala je prabaka. A šta bi jeli da nisam otišao, ništa!, ništa!, vikao je pradjed. Da te nisu uhvatili kako kradeš lim iz tvornice oružja, mogli smo ostati na Dnjepru i danas bi bili gospoda. Ja sam vidio svijet kakav ti nikad nećeš. Žalibože svijeta kojeg si ti vidio. Mogao sam svirati s najvećima da me nisi dovukla natrag. Žalibože najvećih s kojima si ti svirao i tako u n e   d    o      g       l           e                  d