Ništa za pisati kući o | Enver Krivac

LEVITATIS LITERIS

Zoran je pisac znanstvene fantastike. Relativno dobar. Za ove prostore, čak i uspješan. Objavio je nekoliko romana, od kojih su mu neki prevedeni i na jezike drugačije od ovog. Mnoge pripovijetke i članke objavio je na Internetu, a neobično veliku popularnost stekao je u Srbiji i Litvi romanom “Tamna strana Zemlje”. Zoran već dugo hoda sa svojom djevojkom Lidijom. Slijedeće ljeto ženit će se u Gorskom Kotaru jer to je Lidiji najljepši dio države. Zoran pristaje na sve Lidijine prijedloge jer ju iskreno voli. On nju zove Lidač, a ona njega Kapetane.

Zoran boluje od bolesti koja napada isključivo pisce znanstvene fantastike. Radi se o spontanom, nekontroliranom i nedobrovoljnom skoku u bestežinsko stanje zvanom Wakefieldov sindrom, Wellsova bolest ili najčešće levitatis literis. Ovu rijetku bolest prvi je uočio i opisao Herbert George Wells na jednoj od mnogih radionica kreativnog pisanja koje je organizirao do 1895. Nadareni polaznik, izvjesni Graham Wakefield jedne je večeri iz čista mira počeo lebdjeti i Wells je, nakon godinu i još pola godine proučavanja svog učenika objavio kao samizdat znanstveni članak imena “Levitatis Literis – A Phenomenal State of Grace of Mr. Graham Wakefield”. Daljnja istraživanja drugih pisaca, novinara, medicinara dovela su do otkrivanja da su mnogi poznati pisci žanra bili zahvaćeni manje ili više akutnim ili kroničnim levitatisom. Jonathan Swift i Robert Heinlein, između ostalih.

Bestežinsko stanje zahvaća i sitnije predmete unutar tridesetak centimetara od samog izvora levitatisa, tako da Zoran zna kad slijedi napad po tome što se mobitel, kutija Lucky Strikea, upaljač, jabuka ili knjiga krenu odljepljivati od stola. To predstanje zove se levitatis aura. Bolest nikad ne zahvaća predmete teže od nekoliko kilograma, osim u slučaju samog izvora antigravitacije. No, i to ovisi o čovjekovoj kilaži. Čim je čovjek teži, to ga levitatis teže diže. Evo, na primjer, Darko Macan se već godinama uspješno bori protiv te zanimljive, ali podmukle bolesti.

Zoran je prosječno mršav mladac. Laka meta. Ponekad, ljeti, kad zaspe pored otvorenog prozora, probudi se na sasvim drugom kraju grada. Pidžamom zapne za antenu i tako lebdi. Izgled Zoranovog lica u trenucima takvih buđenja je neprocjenjiv. Pravi problem je silazak sa krova, dozivanje upravitelja zgrade zbog ključa od krovnih vrata i povratak kući preko pola grada u pidžami ili samo u gaćama i majici na kratke rukave. Ponekad ova bolest i nagradi neočekivanom pojavom, pogotovo kad ga levitatis uhvati u seksu s Lidijom pa oboje počnu lebdjeti iznad kreveta i po stanu, vodeći tako slatku ljubav u zraku.

Kolikogod egzotično zvučala, kao i svaka druga bolest, Wellsova je prava gnjavaža. Zoran se već godinama navikava. I ne predaje se. I dalje većinu vremena predano radi na pričama i romanima, organizira radionice kreativnog pisanja za djecu, piše blog na engleskom za litvanski književni portal, radi u školi kao pedagog. Isto tako, većinu Wakefieldovih napada uspijeva savladati pravovremenim hvatanjem za stol ili ormar ili uličnu lampu ili nekog prijatelja, kolegu i najčešće Lidiju.

Zoran piše priču za prestižni SF natječaj. I samozadovoljno se smješka jer zna da ima pobjedničku priču. Zna tko je u žiriju i zna da će im materijal koji priprema i kojeg je skoro i završio sjesti kao poslovični šamar poslovičnoj budali. Zoran pripovijeda luckastu dovitljivost da Leonard Nimoy nije Leonard Nimoy već zaista Spok, pravi Vulkanac od zelene krvi i logičke misli, vanzemaljac koji je stigao na Zemlju sredinom šezdesetih. Spok nije znao kako nam prenijeti poruke univerzalnog mira, a da ga ne hospitaliziraju pa je uzeo alter ego mladog glumca i suptilnim se metodama infiltrirao u društvo Gena Roddenberryja. Bivajući već dovoljno blizak TV scenaristu, vulkanskom mind meld tehnikom prenio mu je ideju o znanstvenofantastičnoj seriji.

To je prvi put da Zoran piše duhovitu priču, a da se ne odmiče od svog već razrađenog stila. Posebno je ponosan na dijalog između Spoka prerušenog u Nimoya i mladog Roddenberryja u kojem Nimoy govori rečenice tipa – Evo, ja ću glumiti Spoka. On je Vulkanac. Njih ćemo isfurati kao stamene, logikom tjerane moralne stupove koji će odsustvom emocija ukazivati na ljudsku impulzivnost. Uzmi još nekoliko različitih nacija na brod, ono, nekog Kineza. Obavezno crnkinju. To će bit povijesno. A ona budala će bit Kirk.

Zoranu je jako smiješna rečenica Ona budala će bit Kirk. Kad ju je prvi put pročitao Lidiji toliko su se smijali da je smijeh prerastao u dodire, a dodiri u vođenje ljubavi na stropu.

Zoranova priča završava – Spokojni Spok, star i umoran, gleda epizodu već četvrte spin-off serije i razmišlja kako je Zemlja još uvijek daleko od prvog kontakta, no njegov život ipak nije bio uzaludan jer nas je barem malo pripremio na oblik stvari koje dolaze. Zoran jako voli način na koji je naslov žanrovskog klasika postao savršen kraj posljednje rečenice priče.

Klešući završne dodire i mičući posljednje viškove, Zoran je jedne noći zaspao nad svojim iBookom. Vrlo brzo sve je krenulo levitirati i Zoran i računalo i još jedna kemijska i pola sendviča uskoro su se našli iznad susjednog kvarta. Kad se probudio, licem zalijepljen za jednu od onih velikih “Ja volim nogomet” reklama što prekrivaju cijelu stranu zgrade, rukama je snažno zgrabio tkanje džambo plakata. Levitatis interruptus, obično kad se bolesnik probudi. Vatrogascima je trebalo dva sata da ga spuste na zemlju.

Zoran je te noći izgubio laptop. Odlaptopao je predaleko i pao na tendu balkona sisate netalentirane starlete koja je za tu i mnoge druge priče koje je pronašla unutra, dobila nacionalnu književnu nagradu.

Zoran je bio tužan, ali od tog dana za svoj je laptop vezao sidro. Kapetane, moj kapetane.