Ništa za pisati kući o | Enver Krivac

DRŽ SE SVETI KRISTOFORE KROZ DIM I ULJE

Dok je živio u Chicagu, pradjed je svirao u malom orkestru. Uglavnom trubu, katkad klarinet. U orkestru su svi osim pradjeda bili Amerikanci. Nije volio nastupati sa Slavenima jer tu bi uvijek nastala svađa oko dolara. Više je volio puhati u instrumente nego crtati natpise i znakove. Na nastupima koje su Amerikanci zvali gigovi, nosio je žirardo šešir i isto odijelo svih deset godina. Neki od ljudi s kojima je svirao bili su crni kao oni crnčići s prijepodnevne televizije ili onaj dječak na naslovnici drugog sveska enciklopedije za djecu i omladinu “Svijet oko nas”.

Kad smo ga pitali kakvi su to ljudi crnci, rekao je:

– Crni! Od glave do pete! Samo su im dlanovi i tabani bijeli! Imaju malo drugačiju gubicu od nas, ali zato im govno isto smrdi.

Kad smo ga pitali još, rekao je:

– Bio je jedan, zvao se Christopher. Mi ostali smo ga zvali Saint Christopher ili samo Svetac. Svirao je bendžo kao da ga vrag goni! I gonio ga je! Imao je ženu i dvoje djece u nekom mjestu zvanom Jupiter, Florida i nije im se namjeravao vratiti. Zbog toga mi se odmah svidio. Ali ne vole ih svi tamo, crnce. Jedne noći kad smo hodali natrag na vlak za Sycamore, dogodila se ružna stvar. Svetac je radio u tvornici namještaja blizu mog brata i mene, pa smo uvijek išli na vlak zajedno. Taman smo došli na stanicu, kad iz čekaonice izleti pet pijanih vojnih milicajaca i ravno na njega. Počeli su gurati Sveca i govorit mu da ajde sviraj ajde sviraj. Ja sam se samo okrenuo, kao da to nema nikakve veze sa mnom i otišao u čekaonicu i dalje gledao predstavu kroz prozor, s drugim putnicima. Na mom mjestu to je bila mudra odluka. Žandari su se nabacivali s njim još malo, a onda su mu uzeli bendžo i zapalili ga, tamo na podu željezničke stanice. Sviraj, sviraj sad, vikao mu je jedan dok su se udaljavali, a Svetac je samo klečao pored bendža, nije ga ni pokušavao ugasiti. To vam rade crncima tamo. Danas ne više toliko, ali opet.

– Zašto ga nije ni pokušavao ugasiti? – pitali smo pradjeda.

– Jer su mu zaprijetili da će…

– Jer su mu zaprijetili da će šta? – pitali smo ga opet nakon što je naglo stao govoriti.

– Da će morati jesti fažol.

– Neee!!! – vikali smo jer je i nama to bilo najneomiljenije jelo. Po tome smo Saint Christopher iz Jupitera, Florida i mi bili isti. Kasnije sam naučio da je jedan drugi američki crnac, četrdesetak godina nakon bendžiste iz pradjedovog sastava i potpuno nevezano uz, zapalio svoju gitaru na pozornici u Montereyu i ušao u legendu. No koliko god sam se trudio, nisam to mogao u potpunosti usvojiti. Slika muškarca kako kleči pored gorućeg instrumenta već je rezervirana, žao mi je, zauzeto, ovdje se povijesni rok hirovi ne raspiruju.