Ništa za pisati kući o | Enver Krivac

GOSPODINA KRUMPIRKO JONES IDE U GRAD

Ovo je on za godinu dana i prije, ovo je njegovo putovanje kroz vrijeme, ovo je njegova kapsula, ovo su kauč i noć beskonačnih mora.

Ovo je on, gospodin Krumpirko Jones, ide u grad, silazi i zadržava suze. Ovo je on, Krumpirko, Solanum tuberosum, jer je odrastao na selu, na gomoljima i gljivama i snovima o ljubavi i borovima i jelama i krastama od padova. Ovo je on, pod imenom Jones jer ide inkognito, pljunut će svakog tko misli da ga poznaje i ponudi savjet i pogleda pronicljivo, jer ničiji mu savjet ne može pomoći niti pogled, nitko ga ne smiruje i nitko ga ne zanima. Bacat će bombe na terase i parkirališta, izvadit će ono što nikad nije vadio u javnosti, osim na jednom vjenčanju – ali to je bilo zbog votke – i zašarati pišalinom sve i svakoga. Zapalit će sklonište za životinje sa smiješkom, zaklati kravu tužnih očiju i nagurati krvavo sirovo meso u usta svakog vegetarijanca na putu. Ovo je on i ide u grad, nemojte se zafrkavati, ukrast će sve peticije sa štandova i baciti ih u smeće jer zna da postoje drugi svjetovi, samo gdje su? Nemojte lagati, reći će Jones, nemojte pričati gluposti da ste sretni jer takvo što ne postoji. Znaju to svi Solanum tuberosum dečki što žele blizinu i žene koje izluđuju pa ostanu same, a lijepe su lijepe tako lijepe.

Ovo je on, gospodin, rastrgan i pohotan pita se što je Bog učinio, porodio tisuće milijardi, dozvolio da tisuće milijardi budu ubijene, stvorio Iguazu vodopade, napravio ljude kao što je Cortes, napravio ljude kao što je Disney i prekrasnog kengura, tobolčara, sve što pliva u morima i nju, nadstvarnu, njemu što ide inkognito, sve ukovano vatrom i o svemu se odlučuje. Oprostite, gospodine Bog, ispituje gospodin, ali, pobogu, zašto ste toliko zli? Sve što ste trebali napraviti bilo je čudo, ali ne. Sina ste poslali u sigurnu smrt pa zašto bi onda bili nježniji prema meni, prema meni milost pokazali, misli si Krumpirko, u grad, u grad, u smrdljivi grad.

Ovo je on, ide siv i potrošen, spušta se i sjeća glasa žene s tko zna kojeg kata, žene što viče – Al smo se dotjerali! – upućeno tko zna kome i nije da mu je bilo važno kome jer ljeto je i svi prozori su otvoreni i sve što poželi može ući u sobe, muhe i mirisi, rijedak srh ili – Al smo se dotjerali! – i ona koja leži pored njega, gospodina, tope se u plahte već natopljene, u plahtama sjeme i dlake, znoj i onemoćalost i ona lijepa žalost nakon što se svrši, nakon što se sve slije i stanji i suzi, pa opet raširi, kao poslije fer bitke. Sjeća se i žuri jer njeno tijelo još uvijek tjera ovu staru krticu sa zvjezdanim nosom u dobar trk, još uvijek, nakon što ga je jeo godinama, nakon što ga je stiskao uz namještaj, zadnja sjedala i umivaonike, trosjede i velike misne krevete, još uvijek, nakon što ga je izgubio, zajedno s njenim divnim umom i gležnjevima, njih, gležnjeve, valja posebno istaći.

Ovo je on, pogledajte taj hod, od njega ništa nije ostalo. Ni slika Kate Bush na desktopu, jer – Smeta me, smeta me! – plakao je gospodin, Solanum tuberosum plakao, a nalijepio ju je preko prozora u svijet baš zato jer liči na nju i baš kao da mu već sutranoć neće biti slabo od koliko jako liči na nju, ta pospana kantdama, britansko glazbeno blago, blažena među ženama, gleda ga i smeta ga, crnobijela kao kontrast kože kad su se sreli, gospodin i kejtbušolika, na kraju davnog ljeta, Jones bijel kao proverbijalni sir, ona u bikiniju, sretnom komadu tkanine, škura kao seljanka svježa s vožnje na vrhu kola sa sijenom, proverbijalnih kola, naravno i cijeli svijet naopačke. Ovo je on, pješke hoda, a ona mu u nogama i bradavicama i glavi i vadi, kao onda jednom, kremu iz torbice, smoči kažiprst i, sjeća se gospodin, uskoro je razmazivala apsolut cvijeta naranče po njegovom jastuku i govorila – Evo, da ti jastuk miriše na mene, da me sanjaš. I još je rekla – No, pa nemoj sad plakati – a gospodin Jones pomisli – Nemaš ti pojma što si sad učinila i kako izgledaš dok mi mažeš jastuk svojim mirisom deset minuta prije odlaska. To je i milost i milostinja. Za deset minuta je otišla.

Za deset minuta njegovo putovanje kroz vrijeme je počelo i evo ga sad, ovo je on, za godinu dana i prije, nije ponio ni četkicu za zube ni hranu ni ekstra par čarapa u slučaju kiše. Njeni udovi bili su mu sve, a sad hoda i ne osjeća svoje, kao crni komet strmoglavljuje se u grad, sve koje tamo pronađe uhvatit će za ramena i protresti, pokazati im svoje bivše oči, nekad u skladu s okolinom, danas smežurani vulkani, koža starog krumpira, Solanum tuberosum koža, iznošena i ljuta. Ovo je on, gospodin Jones, Krumpirko Jones, ako tko pita, to je njegovo novo ime, ide u grad jer kod kuće je nemoguće, ide u grad jer možda je sretne, možda se predomislila, možda je sve što ima. Ovo je on za godinu dana i prije, ovo je njegova velika poema, ovo je njegovo putovanje kroz vrijeme. To je jedini način da se putuje.