Predmeti | Marko Pogačar

11.

Čitalo sam knjigu francuskog pjesnika
što je čudno jer sam jezero, i ne znam francuski.
nikada poslije nisam vidjelo nešto tako
besmisleno i tužno. Cvjetovi tla. talog koji
slova ostavljaju sličan teškoj vodi u ustima:
toliko sam o tome čulo i sve je bilo na mjestu.
tlo poda mnom. cvijeće nad mojim očima.
toliko sam se čvrsto za nju držalo da sam palo.

mjesec je topio tučke. to sam zapamtilo, to
i da su iz mene pile krave, ali to se svaku noć ponavlja.
ništa nije moglo izbjeći njegov okvir: negdje je
netko rukama mijesio pejzaž u oteklinu
tupog i sporog vremena. da sam nekim slučajem bilo cesta
umotalo bih se u sebe poput tepiha, ne bih li se zaustavilo.
zrak je to već učinio zvuku. i more radio valova, more
glazbe i laveža udaralo je o ništa.

gutalo sam sve i nesuzdržano. trebalo sam rečenice.
bilo kakve rečenice. i kad su došle, neprecizne i guste
kao u lošem mimohodu jutro je postalo propala zabava,
zatvoreno klizalište u gradskoj zimi. sada je sunce topilo
tučke, a ja sam i dalje čitalo. znalo sam da su to samo
riječi, ali nisam si moglo pomoći – sve je bilo na mjestu.
poda mnom dno. nada mnom cvijeće. glazba i njene peteljke
na svom putu u drugu sobu.