Predmeti | Marko Pogačar

7.

Progutalo sam seosku crkvu i svršilo
kao da je na Božić. kao da su se u sve uvukli mravi.
prvo sam poželo temelje, zatim se uspelo,
lizalo opeke, freske i njihovo dugo dobro i kad sam
doseglo zvonik nešto se rasulo mojim žiljem, nešto
gusto i radosno, poput plodova. tko će ih ubrati znat će
da ih je drvo moglo zadržati. da ih otpušta jednog po jednog,
kao što nas i zemlja sa sebe otresa postupno,
bez da je u tome velikodušnosti.

tako sam, eto, progutalo tu crkvu. pastva je trčala
prema izlazu ali ga nije bilo. prebrzo sam se penjalo.
i nisam osjetilo nikakvu krivnju: mislilo sam leptir je negdje
nad morem zamahnuo krilima, jato priglupih leptira.
mislilo sam to je sreća u nesreći. strop se spustio
a sve ostalo je nastavilo rasti – sve svijeće ostale su
u vodi upaljene i taj je plankton svijetlio okolnim područjem,
preširok da ga se snoći.

zatim sam se povuklo u sebe. grizlo sam zglobove
ne bih li se zaustavilo. progutalo sam jednu seosku crkvu i sada
stado podbuhlih krava tumara mojim krajolikom. ako bih
u njih puhnulo svuda bi procvale gajde. mješine bi se ispuhale i
melodija me progonila, kao da sam za nešto krivo. a sve je to
anatomija. kako svršava srednji rod? lako i brzo. kao da će se
raspametiti, ponovno roditi, pretjerati u svakoj poredbi. kao da jedni
druge trebamo.