Predmeti | Marko Pogačar

JEDNOM JE NETKO REKAO

gledaj,
tamno je more prekrilo guste
godine grada; u dolinama
više ne pupa.

knjige su zakrčile krevet:
dolazi zajednička zima,
ritam tijela odijeva me u dvoje;
gura mi u ruku čaj,
nečiju hladnu ruku u moju.

to treba reći odmah:
zajedništvo me zaposjeda.
poput sijedih vlasi u kosi žene
pokisle u sceni potjere,
drobeći mrvice mjeseca
dok se ne pokažu njegove mutne kosti,
dok nešto tupo ne utrne.

knjige su tako dozrele. značenje lako
pobjeglo u ovalne plodove;
zajedništvo prešlo u napad.
i moj je krevet zasićen uvelim lišćem,
samoća je,
to šturo mnoštvo
na rubu kožnate južne šume.

gledaj,
već dugih deset dana je rujan:
sutra će mrtvi Amerikanci s neba
pljuštati umjesto kiše.