Predmeti | Marko Pogačar

KOŠTICE

Šutnem je i njena mi šutnja odgovori.
šupljina se odmah smanji i skoči, smanji
i skoči, kao mornarska bačva, kao da se
u nju nešto teško uselilo. šutnem je kako
bih šutnuo šupljinu samu – kao da, šumna,
ne bi poletjela; ponijela svoje dolje. zatim
pišem što šapuće. mrak, puna ostava, padne.
nastanak uđe u riječ, u skupinu: nešto ra-
siječe siječanj, veljaču, i onda stane. ponekad
poželim da sam slijep. poželim otići negdje
s one strane ekvatora i ljuštiti, dok je na meni
kože ljuštiti koštice. u njih oble i modre sjesti,
leći u njih kao u riječi, ondje ih jesti. ako je stvar
u očima, predati oči. ako je stvar u kosi napustiti je.
nositi tijelo bučno od žudnje, teško od džepova
punih koštica. i što sada s njom? što s tom šupljom
džepnom prazninom? ako je kapnem hoće li iz nje
izrasti trešnje? hoće li je netko progutati, hoće li srce,
kažem, i više ništa ne govorim. šutim, kao u kinu,
i jedem koštice. nikud ne odlazim. ne mašem nikome,
a i taj nitko već je duboko, brzo zaspao. stao.