Predmeti | Marko Pogačar

PREDMET (ISPRAVNO ODGOĐEN, KAO JEZIK ILI KUBISTIČKA SLIKA)

Ako jest gusto i tupo more
kakvim ga doživljavaju videći
u svojoj uvjerenoj jednini
mogao bi biti komoda, knjiga, kuća
(u svakom slučaju obgrljujuće, nešto
što sadrži), sve uplašeno oštrim
kutovima, usječeno u stvarnost.
sve u svemu čini se
da ga je nemoguće kotrljati.
odmah sam ga uzeo pod svoje:
napravio od njega poredbu,
skrivenu vrijednost, vodim ga za ruku,
kažem mu: volim te, iako ne znam tko si.
paše mi njegov nikakav napredak,
odsutnost kraćenja, kroćenje nužnosti čistom
tvrdoglavošću.
kao skaut pretpostavljam mu boju, dodajem
kategorije obliku.
jezik zamjenjujem dobrom zimnicom
i sam se unutra smještam. smiješim se:
počevši od početka, od dugog do kratkog,
prostora do predmeta,
na neki način glazbene kutije,
već bih trebao znati što je na stvari, o kojoj je
riječi riječ, ali ne znam, ne mogu reći. još se
nisu razdvojila slova, još nije sasvim
ustalo svjetlo.