Mehanika peluda | Martina Vidaić

BESKUĆNIK PRED PROZOROM RESTORANA:

Što je to u staklu?
Zrak koji se užasava vjetra, prostor bez greške

Gledam ih savršene,
željne da tako ostane zauvijek Kamo sreće,
jedenje je emotivni čin, i hrana koju žvaču
godi mom jeziku:

čekam ih, ja, njihov užas pred životom,
s mačkom u krilu
koja umije skočiti tako da o noge
objesi krov auta i manji grad,
i sve načas bude napeto i divlje

Mlada žena iznutra mi nosi čašicu čaja,
prilazi kao što se tigru prilazi s mesom
Iz njenog trbuha čuje se
da životinja žudi za krznom

Zrak među nama načas zatitra od pare
i, znam, moram joj baciti čaj u lice
jer trebam krik koji će rasparati prizor
da lijepo pristaje pitanje:

Gdje je mlijeko,
želiš li reći da nismo u engleskoj?
Ups, sva bjelina skoreno visi nad gradom,
kažu, božićni ukrasi – ja mislim:

previše kolača od sira, užas krave,
njen skroman doprinos smrti