Mehanika peluda | Martina Vidaić

ZATVORENICA BR. 333:

 

Imam „želju“ na koži
Majka je govorila:
u trudnoći sam sanjala limune pa brzo
pljesnula potkoljenicu

Treba pustiti da malo boli, to spašava,

kao kad majka baci ribu u glavu,
kaže: da sam te barem pobacila

Poslije večere umoči prste u limun, noktom
ureže mlađak, kaže: sad spavamo, zlato

Iste noći majčin me poljubac pojede do kosti,
riblji kostur na krovu ne uhvati božji signal

Mislila sam: najlakše je izbrisati riječi,

pobrisat ću limunom
svaku stranicu grassovog „limenog bubnja“,

ovu nisku nakazu ovu nisku nakazu

Ali slova se vrate s druge strane očiju,
kao mravi kukca uvuku u mrak
sav moj sjaj

Budim se s prljavim mjesecom pod noktom
Majka je govorila: kako je stisnuo kapak,
operi tog vraga ili ćeš platiti

Platila sam, sto kuna zakasnine,

i baš kao majka,
sve svoje najveće želje