Mehanika peluda | Martina Vidaić

GOŠĆA U SOBI ZA ROŠTILJ:

U liftu za vozila,
za nilske konje, penis lava, pop zvijezde,
bića koja znaju zauzeti prostor,

prisna s crtom koja spaja ponor s podom,
leđima vučem sobu na peti kat:
okrenem li se, bit će jasno da mi nešto nedostaje

Ispred, odraz očiju na metalnim vratima
želi izgledati kao da sam se posipala pepelom,
ali se smije (smije i smije…)

Zaista, komično sam nesretna,
kao da mi golemi luftmadrac na leđima
ruši ravnotežu jer je prelagan
Ljetovanje koje izbacuje iz takta, a ne znači ništa

Uvijek taj višak malih nedaća,
kisik besposleno kruži sobom,
meso se peče, očaj koji nikad ne progovara

Ali jednom kad ova spora gradacija stane
najkasnije u kolovozu,
spustit ću ruksak,
otkriti koliko je mračan ugljen i
sve ispuniti