Mehanika peluda | Martina Vidaić

OČI GOVORE:

„Imam devetero djece“, ili „deveto sam dijete“,
tako nešto je pisalo na prosjakinjinu papiru

Vidjelo se da je istina
kad je pljunula u oko i oko i oko i oko,
četiri poremećaja prebačena preko čekaonice
Prijateljica se odmah obrisala,
njoj je ostalo svejedno Godinama

bez preciznog svijeta, objekti u objektima,
misli u predmetima Stabla noću
podižu surle Kupusovi bijelci danju
miruju na mačevima Godinama

u gubitku čitavih kvartova, ta ulica je
u parizu ili otočcu Ona izgubi zube
kad mrvice padnu sa stola Drhću li to
bombe pred mačkom dok dolaze po hranu?

Onaj si kojeg zamišlja,
a možda te ne bi željela vidjeti

Možda je čitavu književnost krivo pročitala,
varljivi um bira ovo il’ ono slovo,
slova ili bube, bube ili pukotinu, pukotinu
ili zemlju, zemlju ili bilje, bilje dobro

ili oleandre Uzalud nas isus maže pljuvačkom,
ona zna da svaka riječ ima „r“, rilce otrova,
i sve se u vrtu vidi ljepše
kad saznaš da je opasno