Mehanika peluda | Martina Vidaić

MANEKEN S RAKOM:

Za bolest je potrebna sumnja
Kao u jednadžbu buljio sam
u tamne polumjesece podočnjaka,
i oni su jednog jutra pali na pluća

Izašlo je sunce i jasno se vidjela
rendgenska sjena Rekao sam:

o, oduvijek obožavam crne rupe
koje nastaju kad zvijezda zaboravi svoj sjaj,
recimo, janis joplin
svako malo ugasi čik na takozvanim
zdravim alveolama

Ovaj svijet zaslužio je svako kašljanje,
svijet u kojem se više nitko ne drogira iskreno,
svijet u kojem se premalo psuje,
i dovoljno je malo malo disanja
jedna općenita misao
da je možda samo o meni riječ,
da drugi razumiju o čemu se tu radi

Treba mi, sestro, više listopada,
očitija besparica, da ljeto završi
kao kemoterapijom pokošena kosa,
ne vraća se
dok smrt ne odustane