Mehanika peluda | Martina Vidaić

LOPOV GOVORI:

Crta između kvake i dovratka,
tamna kao traka u crnoj kronici,
pada joj preko očiju

Žarulja jednim treptajem isprevrće
sve ladice u stanu

Postoji li, pita se,
još uvijek onaj mišić u ljudskoj šaci
koji je sposoban uzeti
ili zlatnina nestaje kad se oslijepi
od gledanja u prošlost (sva ta krštenja,
i ponovna rođenja)

Udaljio sam se s mjesta zločina
u prevelikim cipelama,
kako bi inače znala da je asfalt ljepljiv,
napisala: pločnik pronađe način
da pokoleba smjer

Ja, napisan buntovan, moram nastaviti
Moram, s dimom u ustima
da joj se pod kapke pohrane suze,
čekajući čas kad ću iz zrnja naušnica
napraviti prastari simbol kruha

Već duboko u gradskom parku,
maskiran u običnog prolaznika,
osjećam da mi u ustima nedostaje
malo gorčine koju je na početku knjige
pljunula na cvijeće

Ulazim u dućan pa prodajem
sve što je imala, i ona
dopušta da se nasmiješim blagajnici,
ali ne da da ugledam u kutu njenih usana
masnoću prvog ručka
s njim

Oh, oh, oh, oduvijek znam:
moj zločin je promašen
jer sam odbacio pogledom
baš one riječi na koje je mislila, recimo

mrlju vlage nad pisaćim stolom, dokaz
da je izašla iz sebe, da će
uskoro jesen

Posljednje padaju tvrtke za otkup,
onda će sve to biti bijelo