Mehanika peluda | Martina Vidaić

PROSJAK KOJI NALIKUJE CRNOM MAČKU:

 

Svaka riječ koju sam joj uputio
napravila je grad malo većim i opasnijim

Žena s kuferom pred kioskom
u kojem su kokoši mrtve pod ajvarom
pogledala je u mrak između tijela i hotela
i farovi su učinili njene oči
očima zatečene zvijeri,
iz kojih je nešto hladno i tvrdo
brzo bučno palo na dlan:

hoće li mi biti dovoljne dvije kovanice?

Volim ravnodušnost ljudi,
jer volim kad je istina blizu

U kiosku kuharu nedostaje mesa
pa odsijeca od svog trbuha i baca na grill,
a novčanik u njenim rukama odjednom se
rastvara prema meni,
crn od ušteđene krvi kao srce
koje mesar podvaljuje starcu,

ali ja nisam ni slijep ni zaboravan:
to što zovemo ljubav često je
samo način da preživimo