Mehanika peluda | Martina Vidaić

KUHAR KOJI JE PREŠAO:

Jedne večeri
gledao sam kolač s kremom od bjelanjaka,
ugledao božić koji pilići nisu dočekali
Kakav je to osjećaj, pomislio sam,
ne roditi se?

(Svi smo hrana, svi smo hrana…)

Kad su pomoćnici otišli,
sklonio sam od sebe noževe,
cijelu noć po kuhinji tražio životinjske jezike
da bi svaki oštrom košticom
pribio o zid

I zašto je sad ova djevojka u autobusu,
prije no što će si koncem zašiti usta,
tik pred granicu,
morala reći:
volim jesti konje

(Svi smo, u svojoj biti, hrana…)

Ne misliti, mislim, na konjska usta,
toplu slinu koja
kapa s jezika,
misliti: nepokolebljiva je konjska brzina,
i autobus uvijek može biti brži
Reći ću vozaču da na ovom mjestu
nipošto ne smije stati,

neka juri, nitko neće vikati,
pedeset ljudi ima zašivena usta
Važno je ne pustiti ni glasa,
makar zgazili carinike i pse,
stabla što hladno odbijaju ime,
u tišini doći u münchen
ili u raj