Mehanika peluda | Martina Vidaić

POŠTAR GOVORI:

 

Cijela je ulica u zavoju njenog uha
Uz rub, hladna i ukočena kao električni stup,
čeka milost žarulje

U mom motoru čuje bumbarov let,
najavu proljeća čija je srž u čekanju,
bez znanja o mehanici peluda:

ona ne zna da i ja posjećujem sandučiće
kao bumbar voćku: s namjerom da preživim,
i, što prenesem, prenesem slučajno

Oči joj ne vide a ipak su žive, kao špekule,
njihova težina moli moje lice:
priznaj da si rupa

Blijeda za blijedim kuvertama pruža ruku
kao za izgubljenim dijelovima kože:

ja prekapam po papirnatom srcu torbe,
ali nigdje riječi nigdje riječi
samo brojevi crni i neugodni,
hladan ugljen