Mehanika peluda | Martina Vidaić

ČIZME GOVORE:

 

Kroz staklo izloga u njenim smo očima
gledale sebe, lažno sjajne kao sve što dolazi

Svinje naše naravi trljale su se toplim kožama,
na njena stopala padao je mraz

Izustila je: želim preživjeti, pa smo je zagrlile,
i žile u nogama opet su pristale na krv
Zajedno smo pošle

u drugi život, dugi život:
deset godina! gdje sve nismo bile!

Jednom nas je mračila mračila,
pogledom prateći susjedu koju je poslije ubila
samo da bi prefarbala njenu fasadu

Na pogrebu smo je držale okomito,
prostirala se zemlja puna jezivih ljubičica

i taj mali cigo s njenog ramena gutao je
gong i drugi metal, da nam svima bude lakše

Mi smo s godinama zaboravile svoju kožu,
ali stopala su ostala topla:
siromaštvo čini maštu jačom od života

Iza stakla sad se peku pljeskavice,
mali cigo šapće:
netko pretjeruje