Mehanika peluda | Martina Vidaić

POGLED NA POLJE

 

Samoća je nepregledna, umara pogled

Korov koji duboko kori zemlju,
ali izvan toga ne boli,

u daljini stablo badema u otužnoj vjenčanici

Odjeću param i stvaram latice,
mimoze od vune, puzavice od viskoze,
pamučne pelargonije,

s mrakom me
konopci čekaju,

ljulja se na vjetru moje zaboravljeno tijelo

No sjećam se još nekoliko radosnih riječi:
naprimjer grijeh, naprimjer grijeh,

i on se diže iz ponora rječnika,
kao sunce golicav,
i miče mi dosadu s kapaka
i ja gledam kao što novorođenče gleda
kad mu majčina utroba padne s očiju

i vidim: neće biti cvijeća,
široka je i ružna istina zemlje

Ipak
izvjesna je povlastica osloboditi oči
od prizora onduliranih glava,
dobrih hortenzija