Mehanika peluda | Martina Vidaić

SRETNICA KOJA JE PRIMILA KLJUČEVE STANA:

Umočila sam kist u kantu bijele boje,
pa cijeli dan zaboravljala, zaboravljala

Izlazeći, pod jednu sam ruku uzela kufer,
pod drugu kauč sa sinom Ključ se

sjajio u ruci, nisam više imala pitanja
Bio je to taj novi život, bolno bijel

Bijelim puderom na čelu uzalud
hladim misli, lice ne ide uz zavjese

Trebam plavije oči da podnesu more
koje skače s prozora na prozor,

spavaća soba traži crvenije usne
da bi se moglo govoriti o ljubavi,

i prvi mi je kat uvijek tako prenizak
– kad padam, želim padati dugo

Tek ponekad za lošijih noći svoja sam
na svome Gasim svjetlo po svjetlo

i dugo ispitujem prag prije no što uđem
u zadnji mrak Tu sjednem i slušam kišu

što ponavlja prastari pljesak porazu
Dobra kiša, ženski kiš, privlači pažnju

tako da čovjek ne može čuti misli
a sjećanja prijete vrlo vrlo nježno,

kao rizik grede nad glavom, kao kapi
koje će za stotinu godina progristi krov

i dirajući me, staromodna će se voda
osjećati prljavo