Mehanika peluda | Martina Vidaić

RIBAR NA SAMRTI:

 

U bolnici kopnim,
jer je moj život ostao na otoku:

kuća puna onih kojih nema,
moj limun i komin, moja bol i žar,
moji mrtvi drugovi

Ostala je samo jedna žena, koja mi sad prilazi,
želeći malo skupog posljednjeg daha
Pažljivo drži zamagljeno ogledalo,
kao da će ga kasnije uokviriti

Još se prepoznajem po zjenicama,
malene su i crne i uvijek
pretjerano lete, tako

mogu vidjeti svoj lijepi okrugli život na otoku:
sunce koje čini svetom našu samoću,
na stolu bijesno šume školjke,
njihovo meso svladano u loncu,
moj brod kao pas pod prozorom
Ja sam grlen jer imam grlo,
jezičav jer imam jezik,
jer sam se zato borio,
jer s radošću gledam dolje u ništavilo,

a ovdje
epiteti me odbijaju,
tijela ima tako malo da jedva još žudi
to što je ostalo na otoku

Između mog života i mene je more,
voda ne izlazi iz bubrega