Mehanika peluda | Martina Vidaić

MEDICINSKA SESTRA U MIROVINI:

Starice koja mi živiš u ogledalima,
nemoj se bojati, izađi,

moja je koža mnogo očekivala pa je ima previše,
prostrijet ćemo od nje ležaj na kauču,
rješavati križaljke,
slovima poklapati glasove

Tijelo mi je skromnije, popije kefir i kavu,
pronađe u vrtu jedva vidljivu stazu
Više ne surađuje s vrtnim škarama
i drugim cenzorima

Zato noću
stabla prebrzo rastu, kuću guši prašuma,
stravične ptice harpije svijaju gnijezda
Priroda me pritiska dok ne priznam

da imam pune ormare neupotrijebljenih igala
i da nikada nikoga nisam ubola u pravo mjesto
Oni su dolazili preda me naduti i plavi
a ja sam znala da bi im koža

prsnula kao balon usred lijepog koncerta,
razbila simfoniju na svjetlucave tišine
i otkrila prazninu koju im
ne bih mogla oprostiti

Moje igle, utisnute u službene kaktuse,
oštre prema svemu što dolazi,
noću stražare na balkonu

Ali što s mrakom kad jednom pukne,
i do jutra niz oluke se bude cijedila
majmunska krv?

Starice, uđi u moja usta i reci
što ako kaktusi bijesno procvjetaju