Mehanika peluda | Martina Vidaić

KREVET GOVORI:

Bio sam šuma i livada sa stadom ovaca,
oko mene se svijet, u mutnim potezima,
protezao u nedogled Kasnije
odlučen sam i planiran,
mreža pravaca na prebijelom papiru
A sad, a sad,
tek me tanka žica koja drži daske
dijeli od raspada

Ona noću sluša dah koji bridi po toj struni,
napetost je postojana
i može misliti jedino o tome da je majka zabranila
spominjati neke dijelove tijela
pa je morala, dok se ne ukoči, pisati:
ležim na boku
Potom se saviti oko trbuha, biti dovoljno slaba
da je majka može podnijeti

Koliko joj je napora bilo potrebno da,
tako bez glasa, jednom
telefonom dozove tri mišićava strica
(od kojih je bar jednog na mjestu izmislila)
da me utovare na kamion za selidbu
Kako su umukle žabe na babinom goblenu
kad je jedan od njih rekao:
plati duplu dnevnicu i upast ćemo u pjesmu
I eho rečenice ostao je
zauvijek u njenim džepovima

Kako su odvratno zeleni bili trbusi,
godinama poslije blokirani
u sekundi pred pucanje,

ali još uvijek, ali još uvijek,
samo je zeleno može umiriti
– šapćem ga, tješim, zeleno se smiješim:
jednoga dana bit ću opet šuma,
trava u ustima ovaca,
miris početka,
govno