Mehanika peluda | Martina Vidaić

RADNICA KOJA ODLAZI NA POSAO:

 

Ovdje vrata hihoću dok oblačim gaćice,
dolje haustor pjeva izađi i bori se

Stupam u hodnik zgrade,
kao zubarica koja ulazi u usta pacijenta,
spremna na neugodno

Zidari već čekaju, sjene im u zidovima

– zidovi me u prolazu pipaju,
ostavljaju bijele mrlje na crnom kaputu:
tako se poništavaju mračne žene

Oni svejednako sjede u sjeni,
oči im svjetlucaju kao da će se svaki čas
rasplamsati

Sve su to kacige krive,
crvene i tvrde kao sunce
koje mrvi mozak jer previše voli

Sve su to kombinezoni krivi – svu slobodu
uložili su u ruke

Ma sve je to zgrada kriva,
gradili su je neki arhaični muškarci,
gle kako se stepenice pokvareno produžuju,
šapću:
nećeš imati dovoljno nogu

U želucu
pečeni ptičji zametak plače
Među zidare ja ću sjesti,
u lica im povratiti