Mehanika peluda | Martina Vidaić

ŽENA KOJA LETI PRVI PUT:

 

Temperatura tijela bila mi je preniska,
promatrala sam kako se koža mrvi i pada,
pod snijegom su nestajali sagovi

Oštrice mojih knjiga, moji lonci i poklopci,
sve složno da me prešuti

Ipak sam nezaštićenim mišićima
prokrčila put do najbližeg aviona,

sjela, pojela papreni keks, i rekla:
major tom, major tom, jesi li još uvijek gore?

Tada sam
osjetila da se sjećanja opasno ubrzavaju,
i baš kad se činilo da će puknuti o zid,

odlijepila su se, izgubila težinu

U zraku, čekala sam da kola opet dotaknu tlo,
kao što vrana čeka da gume auta

zgnječe koru oraha i otkriju
njen netaknuti goli mozak