Mehanika peluda | Martina Vidaić

GASTARBAJTER NA SREDINI LJESTAVA:

Što se više uspinjem, neba je manje
Gore je samo užareno zlato
koje nam pravi žigove po glavama
i bježi kroz prste
Moji ljudi grade svijet,

dobacujući mi psovke i podsmijeh
poput sitnog šljunka
koji uporno zasipa lice
i tjera me da zađem u mrak kapaka
ako se želim podići na višu razinu
Ja sam najopušteniji čovjek:
za opasnije kamenje nedostaje im snage
koja se smije uludo baciti

Kad jednom dođem u najvišu točku,
riječi kojima ću se braniti izlazit će
poslije pauza, teške pa na svom mjestu
kao cigle koje se slažu jedna na drugu
da bi sagradile zid
Uostalom, kako da im kažem:

bolaño me sanjao, zato izgledam
kao da sam prešao pustinju sonoru
u potrazi za jednim jedinim pogledom
i gravitacija mi nije sklona
pa me vlasnici kuće ne mogu čuti
čak i kad im stojim na glavama
i gledam kako im se raspada koža tjemena
i život

O podne, kad zid preraste čelo,
učinit će mi se da gradim svoj grob
Pogledat ću: do grla u zlatu,
svi gradite svoj grob
Kako da vam otkrijem okrutnu tajnu:
ne, ja nisam anđeo,
samo vjetar voli moj šešir,
samo mi srž napušta kosti