Mehanika peluda | Martina Vidaić

RADNICA ISTROŠENIH KOLJENA:

U četiri ujutro, kad drugi ljudi su mrtvi,
ja od mrtvih ustajem
(neka im nježno bude kopno)
Idem preko vode
do najgrubljeg otoka

Sama sam i zajedno, kao ribe
na bijelom pultu tvornice okružene morem:

ribe koje, očekivano,
vonjaju kao ustajale vagine,
ribe koje se ništa ne usude reći,
jer im kidam glave,
slažem meso u nježno ulje,
pokrivam jezikom konzerve
Uzalud ih

kamionima šaljem prema kopnu:
kad se vratim, drugi će još biti mrtvi
Odlučno leći ću u krevet,
izbrojiti koliko vrijedi moj dan:
pedeset kovanica
Male tune na njihovoj poleđini
padaju, praćakaju se, grče,
do jutra nas ništa neće boljeti

Sutra
kidat ću glave, kidat ću glave

Jednoga dana
glave ću kidati