Mehanika peluda | Martina Vidaić

TRENER, TRENIRAJUĆI STROGOĆU:

 

Živim u kratkim crtama, o cigaretama,
dah mi je dragocjen
Pakiran je u male plastične lopte:

dišem s namjerom, kao preko mreže
– kadetkinja ne
Njeno gumeno, lijepo oblikovano srce
kuca pravilno, no disanje joj je
nepodnošljivo:

u grlu joj se nestašni štenci igraju
Njihovi sitni glasovi oštri su prema zidu
kao da zida nema, potom se
pokunjeno vraćaju, odbijeni kao noćni povik
koji traži svoju utjehu

Više je ranjivosti u njenom forhendu
upućenom ravno u otvoren prozor
nego u ptici koja je krilom zagrlila metak
i sad pada na pločnik,
pretvarajući se u pitanje

Loptice udaraju o plafon, loptice žele
do prostranog prihvaćanja,
ali ona ne shvaća da će je žbuka zatrpati,
i da nikad neće vidjeti nebo

Na pauzi moja kadetkinja
rastvori plod šipka, bezobrazno crven
kao nepušačka pluća
Vidim: previše je zdrava da bi preživjela

Tresem cigaretu u tu krvavu pepeljaru,
kažem:
oči će ti posivjeti budeš li
previše gledala