Mehanika peluda | Martina Vidaić

VJEČNA TINEJDŽERICA:

Makovi su na madracu
Njihove žile u mojim su zapešćima:
ja režem, oni cvjetaju

Prije se nisam spuštala na zemlju,
živjela sam na stablu, spavala na nebu
Majka je rekla na redu je zrelost,
oblik koji si sama stekla treba
preoblikovati i pojesti

Kako da se zagadim?
Nisam propušila, ali gutala sam pepeljare:
u oblik mi se nastanila prolaznost
i nešto lomljivo i teško

Pusti me da tečem,
bubnjala je krv iz bunara srca:
sad, sve bjelja sam i bjelja, mogu već napisati
kamen, i ne osjećati ništa

Nije me briga za bullying, mobbing,
fisting, fisting, fisting,
najtvrđa sam stvar na livadi,
tu su i skakavci hvalisavih krila,
život se koprca u šaci,

tu su i makovi, ja režem,
ali slika traži da se bijes izrekne do kraja,
crvene boje sve je manje, što ako
napišem: majka, ne sluteći, u drugoj sobi
crnu vunu prede