Mehanika peluda | Martina Vidaić

ČINOVNIK KOJI JE POPIO MAGNEZIJ:

Vidjela se samo žućkasta površina,
ali ipak su me pronašli i izrezali,

rekli su: cijeli život stavljao si stvari u ladice,
radio red u malom zagušljivom uredu,
u malom zločestom gradu,

ali sad je došlo vrijeme
da svoje mjesto prepustiš boljim i jeftinijim ljudima,
takozvanim robotima,
a tebi će svoje prepustiti životinje:

cipele su se crvenjele crvenjele pod stolom pa
priznale osobnu svinju,

krenule van a ja ih slijedio
Vidio sam tulipane, pogrešno izabrane,
kao suknje provincijske profesorice povijesti
koja kaže: proljeće?
naši zapisi ne potvrđuju njegovo postojanje

Cipele su gazile, činile od mene
činovnika koji gnječi cvijeće usred grada
(O, maj gaad, o maj gaad, ja sam moguć
samo napisan)

Toplo je zemljano krilo zadnjeg stiha,
u njemu sad sjedim
kao psovka u čeljusti,
i želim što sam oduvijek želio:
da me biju
svi koji me odbijaju voljeti