Mehanika peluda | Martina Vidaić

MARATONKA:

Bolnički zid otpao je s ramena,
plahta je otpala s pete
Zaboravila sam noge, maternicu i misli,
kuće su postale lakše
Obješena o dječji aviončić daha, trčala sam
Vrane su oglašavale mine u poljima,
ovdje je nož dostigao vrat neke babe,
ovdje je vatra dostigla djetinjstvo u albumu,
ovdje sve dostiže
Ja sam bježala brže brže
Tek u profilu nosa natjecatelja
koji me prestigao na sedmom kilometru
vidjelo se da ne vjerujem u cilj,
i mrak se počeo dizati iz tabana
kao da voda u boci proganja bubu
Potrčala sam prema svjetlu na kraju nosnica,
podigla se traka s ruba ceste,
slatki krvavi asfalt legao je u usta,
a papirnati put na leđima savio se
u puževu kuću Tijelo, slinavo,
bespomoćno kao jezik, promucalo je:
bol