Mehanika peluda | Martina Vidaić

KUPAČICA KOJOJ JE OSTALO MJESEC DANA:

Ovi golubovi koji se šire obalom, gotovo pustom,
kao i sve što postoji stvoreni su u tvornici:
na mrtvo meso stroj je spustio pepeo
da bi ruke najkrhkijeg među radnicima mogle
utisnuti te oči, oblikovane prstima
od vlastite otete krvi

Pozornost bez pogleda, uzima prostor
sitnim koracima
Zdrobljenim krekerima crtam oko sebe krug,
kažem još malo

Za mene je danas izašlo rujansko sunce,
da ugrije knjigu, kožu i želju
i trogodišnji je meksikanac prešao ocean
da bi oblucima razbio napetu površinu
On hoće bacati sve veće, sve teže,
baciti sebe, svoje roditelje
i plažu

Zadnji kupači žurno slažu ručnike u aktovke
Ima li ičeg hladnijeg od mora?
Okrenem li se, strepim, povući će k meni otoke,
i rjeđe će biti kuće, pustije klupe,
tužnije namjere brodica

Još malo i nestat će krekera,
sunce će u skrivenim kutcima kostima
ostaviti sjenu od koje drhti dubina,
gledat će me zlo ravno u oči
i dan neće moći više ništa
učiniti za mene