Mehanika peluda | Martina Vidaić

INŽENJERKA DUŠA:

Na izložbi prepariranih ljudskih organa
promatram krvotok pluća i razmišljam
koliko je mrtvih potrebno zapisati
za jedan crveni čempres Ne,
nisu me tako učili,

da krvotok pluća znači misliti na disanje
a čempresi su tako neka stabla
u kojima svačije mišljenje jednako potamni

Nisu me učili, ja sam sve o botanici naučila
promatrajući kuteve kocke
koja nije vjerovala u čvrstoću Te lastavice
od devedeset stupnjeva

ulijetale su u zapitana tijela šišmiša,
i poput bumeranga
vraćale se oštrijih krila Uvijek su
bile potrebne škare
da bi se riječ podmuklo podijelila u sebi
a ostala jedno

Što su i gdje završavaju
ovakvi kao ja?
Koji shvatili su da je u kipovima i tijelu
samoća jednako teška,

da postoji, izvan znanosti,
mjesto na kojem je budućnost već bila,
štala za kozu koja plete
paukovu mrežu