Mehanika peluda | Martina Vidaić

STUDENTICA KOJA GRIZE NOKTE:

S vremenom selfie postane sličan majčinoj slici,
tada ulazim u autobus koji me vraća
Fotkat ću je toliko-i-toliko stariju
da nas opet malo udaljim

Crvenim i bijelim lakom nacrtala sam
djedove mrazove na noktima Božić će:
putnica odlaže na naslon sjedala
toplu kožu teleta:

svatko se jednom negdje rodi,
zašto se veseliti kad se vratimo na to mjesto?
Daju mi zatim da režem luk,
jer suza lijepo stvori napetost,
jer suza stavi veo između namjere i noža
pa nož može što god želi:

zarezati pod nokat:
gle ta kap krvi koja nam svima treba,
ona pada na pločice recimo bijele,
majka uzima krpu i briše briše:
mrlju, nokte, tijelo, kosu, lice
Tisuću kilometara dalje ekrani me rađaju