U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

ČETIRI MATOŠA

Za četiri burna desetljeća
izmeđ’ knjiga, ljudi i ološa,
jave i sna, kukolja i cvijeća
upoznadoh četiri Matoša.

S Gustlom ne iskapih čašicu;
tek mu sonet rasklopih izbliza.
Nalazih njegov štap i flašicu
od Tovarnika sve do Pariza.

Ostatak posade tog četverca
srećem od Dubrave do Kijeva;
uz pršut i ritam deseterca
u njima ključa, gori i sijeva.

Rođaci Stipan, Stipe i Ive
lake i teške snove snivaju,
na cesti privređuju i žive,
ojkanjem rođaka dozivaju.

Za četiri burna desetljeća
izmeđ’ knjiga, ljudi i ološa,
jave i sna, kukolja i cvijeća
upoznadoh četiri Matoša.

Gustl bio Srijemac, zabadalo,
stiha nježna al’ plamene misli.
Kad god bi zlovrijeme zavladalo,
dame i poete uza nj bi se stisli.

Stipan ima bar pet dimenzija:
ceste gradi pa lešadom časti,
zbunjuju ga dota i penzija,
uvijek blizu a nikad na vlasti.

Instruktor Stipe mrmlja u bradu:
Ma digni ručnu kad ‘oćeš vanka!
A brat mu Ive, huncut u gradu:
Ma pusti ručnu, privat’ se šanka!

Za četiri burna desetljeća
izmeđ’ knjiga, ljudi i ološa,
jave i sna, kukolja i cvijeća
upoznadoh četiri Matoša.