U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

RIJEČI

I.

Čuo sam riječi koje se ne daju ponoviti,
riječi koje su u svakom trenu kadre
zapaliti plamen i sjati kao Pariz.

Čuo sam riječi slatke kao smokve,
vjerne glasnicima što dobre vijesti
donose kada ih nitko ne očekuje.

Čuo sam riječi, tihe i nedužne,
iza kojih su se, kao oblaci pred oluju,
valjali laž, nevolja i šutnja.

Čuo sam riječi koje nisu riječi,
koje nestaju poput morskih valova
dok bijela ruža cvjeta u očima djeteta.

Čuo sam riječi kao prašina, duša,
plavi ormar, kupinjak, alkohol…
– u njih sam zaodijevao vidljivi svijet.

Čuo sam riječi kao traktor, suknja,
tamni duhan, lingvistika, kravata…
– uz njih sam nadilazio tegobe.

II.

Danas više ne slušam riječi.
Živim u njima i s njima.

Ujutro se veremo na planinu
(kamenje se nama došaptava);

u podne osvjetljavamo špilju
(Vjetrenica i njezin biograf nas pozdravljaju).

Na koncu, u gustoj kruni noći,
sjednemo da se odmorimo.

Kada progutamo dva-tri pedlja zraka,
oglasim se drskošću noćnog lopova:

– Riječi drage, može li me netko izgovoriti,
prekoračiti granicu između glasa i Glasa?

Na to riječi prasnu u smijeh i slatko se smiju,
ne mogu doći do riječi od histerije smijeha.