U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

DVIJE ŽELJE

 

Riječi su bića čiju prirodu katkad bolje, a katkad lošije poznajemo. Imaju sve što je biću potrebno: glavu, trup, ruke, noge, mozak… Mozak ponajprije. Misle, kreću se i ponašaju poput pristojnih božjih storenja. To što su ih stvorili ljudi i što se njima počesto služe kao mrtvim predmetima ništa ne govori o riječima. Kao sva bića, i riječi javno pokazuju zanemariv dio svoje osobnosti. Na ulici su drukčijeg raspoloženja i u drukčijem ruhu nego na kazališnoj predstavi ili u kuhinji. Međusobno se razlikuju po mjestima na kojima ih se može zateći, po rečenicama i ustima u koje dragovoljno ulaze; jedne su otmjene, druge razbarušene; jedne su apstinenti, druge sklone alkoholu i cigaretama; neke vole samoću, a neke društvo. Nitko sa sigurnošću ne može kazati da su riječi koje je poslao na neku adresu doista tamo i otišle. Ako su otišle, to ne znači da su poslušale; ako nisu, to opet ne znači da su iznevjerile. Kao što čovjek, dok ih izgovara, ima razlog zašto to čini, tako i one – kada se pojave – imaju ideju o tome što bi trebale činiti. Između njegova razloga i njihove ideje oblikuju se i ostvaruju dvije želje za postojanjem: čovjekova i želja samih riječi.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.