U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

SJENA U KOJOJ NESTAJE KORAK

 

Pun spokoja, zađem u polje,
pšenica se naginje suncokretu,
miješa se zrnje, pjeni se pogled,
sjever i jug se prepoznaju
u grudvici zemlje, drhtaju lista,
letu bumbara…
Ništa se tu ne da izmijeniti.
Tako je oduvijek.

Ispred mene dvije topole,
kos i jato vrabaca,
sjena u kojoj nestaje korak,
pjesma u kojoj nastaje pjesma.
Lijevo protrči jutarnji zec,
desno krtica utone u svoj mrak.
Ništa se tu ne da izmijeniti.
Tako je oduvijek.

Kad god poželim biti zrno
i zaroniti u crnicu,
sunce me na trenutak zaslijepi,
iščeznu prizori čiste radosti
i ja se vratim iz polja,
nespokojan.
Ništa se tu ne da izmijeniti.
Tako je oduvijek.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.