U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

ČOVJEK ZA RADNIM STOLOM

Gledam tog čovjeka za radnim stolom.
Otvara i zatvara knjige, briše naočale,
vrti glavom. Da ponekad prijeteći
ne podigne obrvu, da glasno ne uzdahne
kada mu ispod prozora prozuji motor,
nikada ne bih rekao da sam to ja.

Ne. Ne želim kazati da je užitak
u pokretu obrve a užas u uzdahu.
To bi bilo prejednostavno.
Uostalom, valjda sam toliko naučio
o ljudima i riječima da znam da se
o njima ne može suditi.

Ipak, ne odustajem.
Da nije tog čovjeka za radnim stolom,
možda bih upravo sada u Nizozemskoj
izmišljao suncokrete, možda bih
bio dijete koje plače prije spavanja, sob,
maslina u nekom marsejskom dvorištu.

Ovako, gledam ga već godinama,
pratim kako stari, sve se rjeđe uspijevam
zateći u njegovu pokretu obrvom
ili u nervoznom uzdahu. Dok prevrće
po knjigama, brojim mu sijede vlasi, brinem o
njegovu zdravlju, gasim lampu na stolu.
S vremenom me obrasla ta briga,
rascvala se u suncokret, u dijete,
soba, maslinu.

Što da još kažem?
Možda samo ovo:
motor je opet prozujao ispod prozora.