U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

UZALUD SE OPIREM, SVE ME PRIVLAČI

Opet sam napreskokce čitao Valéryjeve bilješke. I opet sam sa strahom i divljenjem – trenutak, dva – rastao u rečenici Uzalud se opirem, sve me privlači. Kada sam je pvi put pročitao, bio sam uvjeren da se rodila na kolodvoru, vjerojatno pariškom, načičkanom prtljagom i najrazličitijim očekivanjima. Od tada, pri svakom susretu s njom, zamišljam Valéryja kako čeka vlak: tih je i spokojan, ne reagira na buku, čistače cipela, ne pridružuje se nervozi putnika – stoji i čeka. Savršena poza za čovjeka koji misli.

Dok uhom obilježavam stranicu, jasno čujem kako si Valéry, poslije zvižduka odlazećeg vlaka, mrmlja u bradu: Uzalud se opirem, sve me privlači. Dosadašnji susreti s tom rečenicom nisu mi otkrili je li on uistinu nekamo i otputovao. Nikako da ga ugledam u nekom od vlakova. Ipak „opiranje“ sasvim izvjesno nagovještava pokret.

Sâm volim putovati. Povremeno, kada imam novca i vremena, to i činim. Ako mogu birati, putujem isključivo vlakom. Automobil lišava pogleda. Mora i broda se bojim. Iz aviona ništa ne vidim – avion je karikatura ptice. Godi mi promjena mjesta, koncentracija na predjele koji promiču, na promicanje samo. Kao da mi ta zračnost pogleda koji se ni na čemu ne zaustavlja vraća iskonsku čistotu i puninu življenja. U toku putovanja sagradim kuću, okopam vrt, posadim ruže, one procvjetaju i onda vlak uđe u stanicu. Vlak ubrza događaj, strah i radost pretvori u točku u kojoj ih je nemoguće prepoznati i razdvojiti.

Ali, zašto Valéryja i njegovu rečenicu šaljem u vlak? Nudim li mu možda radost po vlastitoj mjeri ili se opravdavam ironičarima, poput Ujevića, koji tvrde da putovati znači doživljavati na najjeftiniji način?

Uzalud se opirem, sve me privlači.