U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

ČETVRTI PRST

 

Za pijanista, priča mi prijatelj,
četvrti prst na ruci
nije četvrta strana svijeta.
Nespretan, lijen i teško pokretan,
on se useljava u mozak,
kuca na vrata pakla
kao rastući ton A,
zauzima ćeliju po ćeliju,
priziva potop, oluju i potres.

Roberta Schumanna je, kaže prijatelj,
četvrti prst stajao glave.
Nezadovoljan njegovom gipkošću,
Nijemac je najprije razgovarao s njim,
pa ga divlje masirao i razgibavao,
na koncu stavljao utege na nj
kako bi rascvjetao glasovir
i uronio u naslućenu dubinu zvuka.

Dok su Schumannovi leptiri radosno širili krila
i smjenjivale se krabulje na njegovu karnevalu,
četvrti je prst pokleknuo pod teretom metala.
Otkazao je živac, a vječni ton A
nastanio je pijanistovu glavu
i svijet.
Nesretni Nijemac nije više mogao
kontrolirati prst ni misao, krik ni zvuk.
Ostalo se zna, ostalo je povijest:
završio je u duševnoj bolnici
gdje si je kažiprstom prosvirao mozak
i nepovratno uplovio u carstvo tona A.

Dok pripovijeda,
prijatelj podiže i spušta prste na stol,
najprije redom, od palca prema ziziju,
zatim svaki posebno. Kao vjerni paž,
slijedim njegove pokrete.
Doista: kada su svi prsti na stolu,
četvrti je trom, sluša s naporom,
rado se vraća u početni položaj.

Sunce nam miluje sljepoočice.
Prijatelj, inače flautist,
značajno me gleda,
ponavljajući Schumannov ples smrti
jednom,
dvaput,
triput…
Više nisam siguran pojačava li
tim periodičnim lupkanjem svoju priču
ili ga je na trenutak dodirnuo
ton A.