U polutami predgrađa | Krešimir Bagić

DVORIŠTE MOJE MAJKE

 

U dvorište moje majke
često stižu loše vijesti.
Dok šuti, one rastu,
poput vinove loze
zastiru nebo i misao.
Dok govori, one rastu,
prepleću se i uvećavaju
u vrtoglavoj igri pogleda i riječi.
Donose ih zvani i nezvani
– susjede i stranci,
električari i novinari.
Moja ih majka pamti,
oklop straha i samoće
postaje sve čvršći i čvršći,
dvorište se zaobljuje u točku
koju hrane tužni očenaši.

U dvorište moje majke
često stižu loše vijesti.
Teške bolesti presreću pogibije,
kradljivci i lašci vladaju svijetom,
nikome se ne može vjerovati.
Činjenice su uvijek na njezinoj strani
– imena, brojke i mjesta
kao nijemi svjedoci tragedije
lebde na crnoj zavjesi priče.
Moja ih majka izgovara
polako, u po glasa;
nečujni lepet krila zauzme dvorište,
naseli se u korak, prodre u tijelo
ili se jednostavno raspe na rubu daha.

Gdjekad i koja dobra vijest
zaluta u dvorište moje majke.
Dok joj prilazi, majka širi ruke,
razmiče vinovu lozu,
sunce sjenči nebo i misao.
Kada je zagrli, na usnama osmijeh,
u pogledu tjeskoba;
riječi kao ptice oklijevaju
između pjesme i metka.
Moja majka bolje od ikoga zna
da najstrašnije priče niču
među poljskim cvijećem,
u slijepoj radosti koja ne misli na sutra.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.